Kultura bez granica: S. Marija od Presvetog Srca Anka Petričević i Ante Rossi -istaknute osobe koje su ostavile dubok trag u povijesti Imotske krajine
U novom izdanju emisije Kultura bez granica donosimo dvije zanimljive priče preuzete s Facebook stranice Jagul Wine Cellar, posvećene istaknutim osobama istaknutim osobama koje su ostavile dubok trag u povijesti Imotske krajine.
Prva priča podsjeća na Antu Rossija, sina Andrije i najvećeg donatora u povijesti imotske crkve sv. Frane, koji je preminuo na današnji dan, 21. srpnja 1890. godine u Makarskoj. Rođen u Makarskoj, doselio je u Imotski gdje je radio kao porezni upravitelj, a kasnije stekao veliko bogatstvo. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru te načelnik Općine Imotski od 1865. do 1867. godine. Posebno se zauzimao za projekt navodnjavanja Imotskog polja vodom iz rijeke Vrljike, a svojim je donacijama ostavio neizbrisiv trag u životu župe sv. Frane.
U drugom dijelu emisije govorimo o sestri Mariji od Presvetog Srca Anki Petričević (1930. – 2023.), klarisi, pjesnikinji i jednoj od najznačajnijih hrvatskih autorica duhovne poezije. Rođena je u Lovreću, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te kasnije završila studij na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Njezino književno i duhovno stvaralaštvo ostavilo je snažan pečat u hrvatskoj kulturnoj baštini.
Ne propustite novo izdanje emisije Kultura bez granica, u kojem donosimo priče o ljudima čije nasljeđe i danas živi u Imotskoj krajini i hrvatskoj kulturnoj povijesti:
Ante Rossi, sin Andrije i najveći donator u povijesti imotske crkve sv. Frane, umro je u Makarskoj na današnji dan, 21. srpnja 1890. godine.
Rođen je u Makarskoj, a potom se doselio u Imotski gdje je neko vrijeme bio porezni upravitelj. Na južnoj strani Bazane imao je manju kuću koju je kasnije nadogradio, a poslije ostavio crkvi. Danas u njoj stanuje obitelj Tomala.
Stekao je veliko bogatstvo te posjedovao velike površine zemlje u Imotskom polju i vrijednosne papire. Izabran je 1864. godine za zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru, a 1865. godine izabran je za općinskog načelnika Imotskoga, na kojoj je dužnosti bio do 1867. godine.
Kao načelnik i zastupnik zauzimao se za natapanje Imotskoga polja vodom iz Vrljike te se borio protiv raznih nameta, primjerice doprinosa u iznosu od 1.400 fiorina koji je plaćala Imotska krajina za bolnice, iako je u razdoblju od 1860. do 1865. godine u Split poslala samo četiri bolesnika. Rossi je smatrao da bolnice trebaju plaćati oni koji ih i koriste.
Njegovim zauzimanjem Općina Imotski na svoj je trošak liječila sve vojne ranjenike Imotske krajine u Viškoj bitci 1866. godine.
Bio je član prvog odbora koji je vodio gradnju crkve sv. Frane, a uz njega su članovi bili fra Ante Perić, predsjednik Filip Vučemilović, Marko Marcochia, Frano Colombani i Ivan Vrdoljak.
Rossi je svu svoju imovinu, u vrijednosti od 15.000 forinti, oporučno ostavio Franjevačkom samostanu za gradnju i uređenje nove crkve te je time postao njezin najveći donator. Vrijednosni papiri u protuvrijednosti od 4.000 forinti bili su zapečaćeni u posebnoj škrinji kod Marka Tadića.
S obzirom na veliku vrijednost donacije Ante Rossija, Franjevački samostan u Imotskome obvezao se na izgovaranje „zauvijek“ određenog broja svetih misa za pokoj njegove duše, kao i duša pokojnika iz njegove obitelji.
Dio proglasa Ante Rossija nakon što je izabran za zastupnika Imotskog u Dalmatinskom saboru
„Braćo Imoćani! Kad ste vi mene jednoglasno izabrali vašim zastupnikom, evo me da vam očitujem pred svitom, da ću sa svom snagom braniti slobodu pod uvitom knjige od 26. Veljače 1861. godine našeg slavnog kralja i cesara, prema kojemu načelo svoga jest virnost i podložnost… Podupirat ću, da se dostigne koja oblakšica i korist svoj kraljevini, a osobito svojoj krajini…“
U Imockome, miseca kolovoza 1864.
Kada je Narodna stranka u Dalmaciji tražila sjedinjenje s Banskom Hrvatskom, Ante Rossi nije se složio s tom idejom te se, uvrijeđen, povukao u rodnu Makarsku, gdje je i umro.
Dijelovi teksta prema djelima fra Vjeke Vrčića „Franjevačka baština u Imotskome“ (1988.) i Ante Ujevića „Imotska krajina“ (1953.).
Prije tri godine, 23. srpnja 2023. godine, u zagrljaj svom Nebeskom Zaručniku, za kojeg je živjela, stvarala, pjevala i molila, otišla je čudesna i ponizna klarisa Anka Petričević – s. Marija od Presvetog Srca (1930. – 2023.).
Rođena je 2. siječnja 1930. godine u Lovreću. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1955. godine, a 1975. godine i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.
Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, družila se sa zagrebačkim književnim krugom, među kojima ju je posebno cijenio Tin Ujević.
Nakon studija odlučila je postati časnom sestrom. Zaredila se na Svijećnicu, 2. veljače 1956. godine, u najstroži red klauzure te je u Samostanu svete Klare u Splitu provela 67 godina.
Bila je perspektivna mlada profesorica francuskoga jezika s ponudom nastavka poslijediplomskih studija u Parizu, ali i s već napisanom knjigom pjesama, pa je njezina odluka da se zaredi bila veliko iznenađenje.
S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević, jedna je od najuglednijih pjesnikinja duhovne poezije. Autorica je osamdesetak knjiga poezije, eseja i proze mistične tematike, a uredila je oko 140 naslova.
Godine 1975. utemeljila je biblioteku asketsko-mističnih djela Symposion, čija je bila i urednica.
Dobitnica je Nagrade A. B. Šimić za poeziju i Nagrade Grada Splita za životno djelo.
Svoju posljednju knjigu, poemu „Dolazak Hrvata u novu postojbinu“, objavila je samo tjedan dana prije smrti, na blagdan Gospe od Karmela.
Nagrađivana je i zastupljena u mnogobrojnim antologijama hrvatskog pjesništva.
SERAFE LJUBAVI SVETE...
Serafe ljubavi svete,
što plamom vječitim goriš,
i svojom milinom duše
osvajaš čitavi svijet;
Sve sile zatiri klete,
s kojima snažno se boriš,
da može duša nam živjeti
i srca mirisat cvijet.
Zemljom si prošao ovom
ko sunce u pustom sjaju,
liječio, tješio ljude,
Kristov im nosio spas;
Zvao ih životu novom,
poglede dizao raju,
ljubio sva si stvorenja...
I Tvoj su slušala glas.
Kristove rane si krio,
u tijelu nosio svome,
i svojom ljubavlju, žrtvom
Božji si dizao hram...
I Otac mnoštva si bio:
po tragu stupamo Tvome,
i s Tvojom i naša duša
žrtveni postaje plam.
O čuvaj nam Grad na gori,
Na stijenju ko orao bdije,
od zla ga svakog brani,
daruj mu blagoslov svoj;
Za njegov život se bori,
nek Sunce Tvoje ga grije,
isprosi svetu mu ljubav,
i bit će Božji i Tvoj!
S. Marija od Presvetog Srca Anka Petričević (1982.), himna sv. Ocu Frani u povodu 800. obljetnice njegova rođenja.
