KULTURA BEZ GRANICA Sjećanje na Bracu Zena i imotske hladne zime
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo priču o o legendarnom Braci Zenu koji nas je napustio u nedjelju 30. studenog. U drugom dijelu emisije donosimo priču o davnim dugim i hladnim zimama u Imotskom. Izvor ovih zanimljivih priča kao i do sada je Facebook stranica Jagul Wine Cellar.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Jutros je umro Josip Braco Zen (1936-2025 ) legendarni Imoćanin rođen u blizini Modrog jezera. Bracin odlazak veliki je gubitak za njegovu obitelj i za Imotski koji je neizmjerno volio kao Imotski njega. Dobri duh Imotskog bio je i ostao do kraja čovjek otvorenog srca. Braco je cijeli radni vijek proveo u Vinariji Imotski kao vozač radničkog autobusa, svijetloplavog TAM-a s kojim je kako je govorio dugo godina rukovao i koji pamti mnoge anegdote zabilježene njegovom vrijednom rukom i spremljenim unutar korica njegove knjige “Moga san i više” (2016). Braco se u knjizi obraća štiocu "Evo ti malo neobičnog štiva, moje mozgotvorine. Neobično jer je udrobljeno – svega po malo. Cilj mi je bio malo vas nasmijati, jer je smija svaku uru manje, a drame imamo na pritek – tuge ki duge, bole ki kokakole, a od smija bižimo ki od zmija". Utemeljitelj je i pjevač prve imotske muške klape, bio je član Gradske glazbe, pjevao je u crkvenom zboru te je cijeli život aktivno sudjelovao u svim imotskim drušvenim aktivnostima, svečanostima i događajima koje je teško i nabrojiti. Priča o imotskim mačkarama i Bakovim svečanostima bez Josipa Brace Zena bila bi nemoguća. .. Najoriganilnije maske su izašle ispod njegovih ruku, najviše smijeha je izazivala njegova umaškarana pojava.... Njegove grupne maškarade i solističke maske bila su prava remek djela duhovitosti i dorađenosti detalja. Zen bi rekao "Al za mačkare moraš biti žrtva do kraja. Ako si mačkara, moraš biti glumac jer si bez toga mrtvo slovo. Maska ništa ne znači ako se obisiš, okisiš...“ Svi pamte Zenovu čuvenu aluminijsku lađu koju je izradio od rezervoara za gorivo od američkog presretača Thunder Jeta i kojom su se koristile generacije Imoćana u jezeru. Lađa je konačno našla mir u dvorištu svog Zena gdje i danas svjedoči o jednom divnom razdoblju i čeka restauraciju makar nikad više ne zaplovila jezerskom modrinom.. Samo je on mogao izraditi veliki svijećnjak za imotsku Muku i to bez odgovarujucih pomagala, a nakon toga rodila mu se ideja da bi se na Veliki petak, kad se u prozorima pale svijeće lijepo uklopili svijećnjaci na svaki prozor. .. Braco u jednom tekstu navodi svoja sjećanja:„Ditinjstvo smo provodili lipo i bezbrižno makar nam je nedostajalo vitamina. Lita smo sa zebnjom čekali i nismo se žalili na tadašnje žege jer su nam duge zime zagorčavale živote. Maksimalno smo koristili velike snigove. Svaki predmet koji bi lipo klizio po snigu i ledu zvali smo ga saonicama. Ja sam bio vištih ruku pa bih znao napraviti jureće saonice, tako bi pok. Kvirin, Ratko i ja klizali i zebli do kasno u noć da bi po povratku u kuću dolazio ko jedan veliki mosur na krovu. Sve bi ovo ledeno zaboravljali kada dođe lipo proliće i lipo lito. Plivanja i veslanja nikad dosta. Još smo nosili sandolinu, pa kad bi Kvire vesla sandolina bi gubila pravac od curskih pogleda. Stalno se čulo: „Daj đir!“, pa je tako jedan sandoljer na svoju sandolinu stavio ime: „Nije moja“. Moja je uvik bila dostatna svakome….. . Išli smo u polje čupati travu za životinje, kupili šiške pod borovima, cipali drva, i u svakom slučaju bili poslušni i na usluzi starijima. Došlo vrime upisa u Limenu glazbu. To je bia poseban doživljaj, jer smo mi dica pratili svaki nas nastup glazbe. Nije bilo za budnicu nego dignit se prije šest ujutro, jer su je tada s pravom zvali budnica, a ne ko sada, budnica u devet sati. Bila je audicija u glazbarnici u staroj općini. Kapelnik je bio pok. Ljubo Levantin….Kvirin je dobio prvi fliger, ja drugi..... Nas dva bi u dalekim hodajućim sprovodima znali odsvirati po 16-18 koračnica bez pauze...“ Braco hvala ti za mnoge divne tekstove iz prošlosti Imotskog i starim Imoćanima objavljenim na ovoj stranici. Na kraju parafrizirat ću njegove riječi napisane u spomen bratu Dominiku Milom: Bože, budi mu dobar otac i prijatelj! Kada umre netko nam drag i blizak, sve zastane. Zaledi nam se korak, riječ i dah. Dugo šutimo i u toj tišini sve nekako oživi svaki trenutak proveden zajedno,š to nam je i kad rekao, što smo mi njemu rekli. Sjetimo se svakog detalja, opet živimo svaku emociju, pa kako ga onda više nema kada se sa svakom novom mišlju u nama nanovo rađa I on i sve što smo prošli zajedno. Kad smrt dođe po svoje, ona ponese ono što je njeno, a nama ostavi pečat čovjeka u vremenu, njegova dobra djela, sve naše trenutke provedene zajedno, ljubav i prijateljstvo koje nam je bezuvjetno darivao. On nastavlja živjeti u našoj ljubavi Kad smrt dođe, ona pomogne životu da se sjeti svoje besmrtnosti.
Počivao u miru Božjem dragi naš Braco! Anamaria Marušić Tonković
Braco sa kiticom cvijeća koje je ubrao sa jezerskih litica snimljen u proljeće 2025. godine, snimila Tornada Zen Ćosić
Uz blagdan Svete Katarine i staru narodnu izreku "Sveta Kata, snijeg na vrata", crkva i Šamatorij pod snijegom 1954. godine...
Imotski pamti duge hladne zime 1950. ih i 1960. ih godina prošlog stoljeća. Snijeg bi obično pao u siječnju i početkom veljače i dugo bi trajao, a smetovi snijega bili bi visoki preko metar. Zbog smetova na cesti prema Splitu, Imotski bi po nekoliko dana bio odsječen od svijeta. Svi pamtimo veliki snijeg početkom veljače 2012. godine, a takav snijeg pao je i 50 godina prije, 1962. godine kada su prokopi bili visi od metra, a sve imotske skalinade bile zbrisane i djeca se sanjkala preko njih. Poznati imotski kroničar Ante Čelan Gaganić u svojoj knjizi Pučke izreke o vremenu piše da je najhladniji dan na područu Imotskog bio 15. siječnja 1985. godine i to -23.5 stupnjeva Celzijevih. Slične hladnoće zabilježene su još 1929,1956., 1962. i 1963. godine. Snijegu su se najviše radovala imotska djeca koja su se sanjakala do iznemoglosti. Po sjećanju Josipa Brace Zena imotska dica su maksimalno koristili velike snigove. Svaki predmet koji bi lipo klizio po snigu i ledu zvali su ga saonicama. On je bio vištih ruku pa bi napravio jureće saonice, tako bi pok. Kvirin, Ratko i on klizali i zebli do kasno u noć da bi po povratku u kuću dolazilo ko jedan veliki mosur na krovu. Po sjećanju Marka Vujevića djeca su se sanjkala niz Meterovu ulicu na sklopljivim stolicama, ali samo oni tko ih je imao. Među njima su bili: Tonći Kusić, Mićo Divić, braća Šuto, Tonči Brečić, Zdravko Vodanović, Ivica Šušnjar, braća Pavičić, Ante Meter,.Đulbo, Glibote...Po sjećanju Slobodana Pancirova glavna staza za sanjakanje bila je Pervanova ulica i Đombuša. On je Imao sanjke napravljene od velikih dječjih kolica koje su bile emajlirane pa je morao biti pažljiviji kod sanjkanja jer se dosta prevrtao. Njih djecu nije bila briga sto imaju mokre hlače ili skupljene mosure, glavno je bilo sanjkanje do poziva kući.... Po sjećanju Anđelka Stanića pok. Josip Brajo Malić je imao velike željezne sanjke od vatrenih cijevi, Brzica je Srečku Težulatu napravio metalne sanjke, a Ratko Borić je također imao dobre metalne sanjke. Anđelko je sam radio sanjke od dvije daske od paleta, naprijed u špici, a od metalne trake bi okovao dio koji je klizao i namazao slaninom. Noge su mu virile pa bi se i često njegova konstrukcija raspaia, a svi koji su imali bolje sanjke smijali mu bi se.... Imotska djeca su sve sto se moglo koristili za sanjke pa kada bi našli komad late i na njoj bi se sanjkali. Anđelko bi došao kući mokar i sa bugancima ali nikada nije odustajao, a takva su bila sva imotska dica i nešto stariji... Po sjećanju Držislava Pavičića jedne godine Džombuša je zaledila. Grupa dice stajala je sa Malićevim željeznim sanjkama na vrhu i čekala tko ce se prvi od njih okuražiti i spustiti do dna. U grupi su bili Lasići, Boro Pavić, Leke, Mili Župić, Tito, Simići, brat mu Bero i on. Normalno, dva brata Bero i Drže prvi sjednu za sanjke i krenu niz Đombušu. Sljedece čega se Drže nakon hrabrog spusta sjećao je buđenje u bolnici sa zavojima preko glave, lipo ditinjstvo....Po sjećanju Zdeslava Čelana najbolje sanjke, velike aluminijske imao je Braco Zen pa su se tako jednu večer njih trojica na njima spustili od stare murve do Crne točke bez kočenja po zaleđenoj stazi, spust od 100 km na sat, sam Bog ih je žive doveo do cilja, a dole ih je čekao Janko Petyo Mazalica sa fićom i sve bi sanjke i njih zakačio i vukao opet na početak kod murve.......
Fotografija u obiteljskoj arhivi
