Kultura bez granica: Sjećanje na Josipa Tripala i Rinu Mirošević -začetnicu imotskih "tičica"
U današnjoj emisiji Kultura bez granica prisjećamo se dviju važnih imotskih priča koje svjedoče o bogatoj povijesti i tradiciji ovoga kraja.
Prije 97 godina preminuo je Josip Tripalo (10. ožujka 1862. – 25. ožujka 1929.), najuspješniji načelnik Imotskog svih vremena. Tijekom svog mandata ostavio je dubok trag u razvoju grada, a njegovo ime i danas se spominje s poštovanjem kao simbol odgovornog upravljanja i napretka lokalne zajednice.
Uz povijesne ličnosti, emisija donosi i priču o tradiciji koju je obilježila Rina Mirošević. Ona će u imotskoj povijesti ostati zapamćena po jednoj zanimljivosti – bila je prva koja je u Imotskom počela izrađivati golubice od srčike smokvinih grana. Ove unikatne rukotvorine koriste se za kićenje maslinovih grančica, što je dio starog običaja vezanog uz proslavu Cvjetnice.
Ova tradicija i danas živi, podsjećajući na važnost očuvanja kulturne baštine i identiteta Imotskog, u kojem se isprepliću povijest, običaji i sjećanja na ljude koji su ga oblikovali. Ove zanimljive tekstove potpisuje Anamaria Marušić Tonković.
Emisija Kultura bez granica i dalje nastavlja otkrivati i čuvati priče koje povezuju prošlost i sadašnjost, podsjećajući nas na vrijednosti koje ne poznaju granice.
Nepresušan izvor ovih zanimljivih tema je facebook stranica Jagul wine cellar. Cijelu emisiju poslušajte u poveznici ispod:
Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.), najuspješniji Načelnik Imotskog svih vremena umro je prije 97 godina.
Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripala i Marije Ane Bitanga (1828.), kćeri Pavla. Andrija Tripalo po dolasku u Imotski nakon ženidbe uz suprugin je miraz kupio na dražbi kuću trgovca Bulića na Pjaci i dogradio drugi kat. Andrija i Marija Ana imali su nekoliko djece koji su svi umrli u mladenačkoj dobi, a punoljetnost je doživio jedino sin Josip. Naslijedio je od oca trgovinu željezom, Gvožđariju kako su je zvali Imoćani i uspješno se za života bavio tim poslom. Stekao je značajan imetak i slovio kao imućan čovjek, trgovac i posjednik. Biran je za načelnika Imotskog u razdobljima 1894.-1896., 1899.-1905. i 1905.-1911. kao pripadnik Narodne stranke, a za njegovih mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu koja je upravo njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Tripalovim osobnim zalaganjem Imotski je dobio vodovod uz pomoć novca koje je Perić uspio ishoditi od vlade čime je bio riješen veliki problem grada. Za svog mandata, 1893. godine osniva „Općinsku glazbu“ koja datira još od 1870. godine, a u njenim počecima i sam je bio član glazbe. Uspostavio je javnu rasvjetu osvijetlivši Pjacu s dvanaest visokih samostojećih ferala. Nastojao je dovesti Poljoprivrednu školu u Imotski jer je znao da bi školovani kadar unaprijedio poljodjelstvo u plodnom Imotskom polju te bi se tako postupno iskorijenilo siromaštvo u Krajini. Radio je na uređenju korita rijeke Vrljike, dok je istovremeno pokušavao pridobiti vladu za financiranje isušivanja polja. Tripalo i Perić razmatrali su ideju o gradnji željezničke pruge u Imotskom, pogotovo kada je Austrija pokazala određeno zanimanje za brži prijevoz duhanske sirovine iz Imotskoga do drugih odredišta. Oboje su nastojali da se ostvari ta zamisao te Imotski spoji prugom do Aržana, a odatle na željeznički krak sinjske Rere do Splita. Kao Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Josip Tripalo radio je i pomagao gdje je trebalo, a cijela obitelj Tripalo kroz proteklih više od stotrideset godina puno je napravila za razvoj grada Imotskog. Ime Josipa Tripala ostalo je čvrsto vezano uz narod Imotske krajine do današnjih dana. Josip se ženio dva puta i imao je sedmoro djece. Sa prvom suprugom Milicom Jerković, sestrom dr. Ike Jerkovića imao je kćer Mariju (1891.-1975.) koja se udala za odvjetnika i diplomata iz Vrgorca dr. Ivu Jelavića (1888.-1936.), brutalno ubijenog u Argentini, a u braku nije bilo djece. Nakon Milicine smrti 1894. godine ostavši udovac sa malim djetetom oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić (1868.-1947.) s kojom je imao četiri sina, Andru (1899.-1922.), Ljubu (1902.-1945.), Antu Tonka (1903.-1993.) i Mira (1907.-1975.) te dvije kćeri Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.-1940.) koja se udala za Vilima Steindl (1902.-1940.), u braku nije bilo djece. Od sinova Josipa Tripala tragično su umrli Andro koji se kao mladić utopio u Modrom jezeru te Ljubo uhićen kao Načelnik Imotskog i ubijen u logoru Viktorovac kod Siska. Miro se nije ženio, a zadnji muški potomak obitelji Tripalo, Ante Tonko (1903 -1993.), sveučilišni profesor fizike i matematike koji je umro i pokopan u okupiranom Sarajevu u braku nije imao djece te je obitelj Tripalo u Imotskom izumrla. Nekoliko godina prije smrti Ante Tonko Tripalo u Imotskom je sastavio oporuku te odredio šest izvršitelja oporuke: fra Vjeku Vrčića, Mariju Radovinović, Nina Ferrari, Petra Benzona, Ivana Gudelja i Radu Šabića. Tada se imanje Tripalovih sastojalo od kamene kuće na Pjaci, velikog zemljišnog posjeda u Vinjanima sa ljetnikovcem, stana na Skalicama u Splitu i grobnice na imotskom groblju. Oporučitelj je obvezao Grad Imotski kojem je pripala imovina obitelji da se od prodaje druge imovine Tripalovih u njihovoj rodnoj kući na Pjaci organiziraju karitativni ili kulturni sadržaji, a na kući je trebao stajati natpis “Obitelj Tripalo”. Deset posto od prodaje po oporuci Ante Tonka Tripalo trebalo je pripasti imotskom samostanu uz uvjet da preuzme brigu o grobu Tripalovih i prema mogućnosti da prenesu iz Sarajeva njegove i suprugine posmrtne ostatke. Na sreću dio vrijednog inventara iz kuće Tripalo zahvaljujući ravnateljici Snježani Tonković u zadnji trenutak prenesen je u imotski Zavičajni muzej, a kolekciju umjetničkih slika (Vanka, Uzelac, Rosandić, Bartoš, Gliha, Šimunović, Iveković, Crnčić, Dunaj Rendić....) koja je pripadala Ljubi Tripalu izvršiteljica oporuke Marija Radovinović uz velike probleme odnijela je u Muzej samostana u Imotskom. Josip Tripalo umro je 25. ožujka 1929. godine od posljedica bizarne nesreće. Naime prilikom dolaska kočijom obiteljskoj kući na Pjaci konji su se od nečeg preplašili te su se uznemirili, a kočija u kojoj je bio prevrnula se te je Josip Tripalo teško ranjen nekoliko dana kasnije preminuo. Od tada Tripalovi više nisu držali konje i kare. Josip Tripalo vječni mir našao je u Imotskom na groblju Gospe od Anđela gdje počiva u obiteljskoj grobnici uz svoje dvije supruge, zetove i svu djecu osim Ljube i Tonka.
Anamaria Marušić Tonković
Katarina Rina Miroshevich (1882.-1973.)
Rina Mirošević ostat će u imotskoj povijesti zapamćena po jednoj zanimljivosti. Naime, prva je u Imotskom počela raditi golubice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jednog od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu. Vještinu izrade golubica Rina je naučila od majke, Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli, a radila ih je do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti te je ljubomorno godinama čuvala način izrade od drugih. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda te uz dr. Augustina Bitangu predstavnik škola u Imotskoj krajini. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), a par je imao devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852-1911) i Vjekoslava Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.), Domenicu Rosu (1845.) udanu za imotskog javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.) i Jozefinu Mariju Josipu (1854-1927.) udanu za Petra Ivana Benzona (1845.-.1918.). Luigi Mirošević oženio se za Fani Mirošević (1862.) iz Korčule te su imali nekoliko djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za Angelinu de Rossignoli (1856.), ) te je sagradio do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata i njegovanim vrtom ispred. Angelina de Rossignoli svojim dolaskom u Imotski nakon udaje za Antonia Miroševića donijela je i vještinu izrade golubica, tičica koje umijeće je prenijela na kćeri osobito Rinu. Angelina i Antonio imali su sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladoj dobi. Od preživjelih imali su sinove Bruna (1876) i Matea (1880.-1945) te kćeri Marinu Mariči (1875.), Esteru (1877-1947) i Katarinu Rinu (1882.-1973.). Sestre Mirošević, Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao i uz rodice im Kolombanuše (kceri brata i sestre).. Bruno Mirošević, općinski činovnik u Imotskom oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a brat Mateo, odvjetnik u Italiji imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.). Rina Mirošević koja nikad nije dobro naučila hrvatski iako rođena i odrasla u Imotskom nadživjela je obje sestre i braću. Neki Imoćani Rinu pamte kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina nikad nije odbila onoga tko je molio malo cvijeća iz njenog vrta za okititi grob ili neku prigodu. Rina Mirošević umrla je 1973. godine i vječni mir našla je uz ostale pripadnike obitelji Mirošević na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.
Anamaria Marušić Tonković
