Kultura bez granica: Sjećate li se ovakvog Imotskog? Stare fotografije otkrivaju priče koje ne blijede
U novom izdanju emisije Kultura bez granica ponovno donosimo tri vrijedne stare fotografije popraćene zanimljivim pričama s Facebook stranice Jagul Wine Cellar.
Od imotskog Pazara 1956. godine, kada su šetači još uživali u prostoru bez automobila, preko arhivskog dokumenta iz 1799. koji otkriva svakodnevicu Imotskog pod austrijskom upravom, do životne priče slikara Antuna Tonćija Mostarčića, čija je sudbina zauvijek povezana s dubrovačkim otočićem Daksom.
Tri priče, tri pogleda u prošlost i vrijedna svjedočanstva o ljudima, događajima i vremenu koje ne smijemo zaboraviti.
Kliknite i otkrijte priče skrivene iza starih fotografija:
Arhivski dokument iz 1799. godine predstavlja detaljan nacrt terena s inventarom stočne hrane prikupljene na carsko-kraljevskim livadama u Imotskom. Nastao je neposredno nakon pada Mletačke Republike (1797.) i dolaska Habsburške Monarhije. Za potrebe održavanja konjičke vojarne, austrijska uprava prikupljala je resurse oslanjajući se na radnu snagu lokalnog stanovništva.
Središnji element nacrta su krugovi koji označavaju stogove sijena, a koji su zabilježeni pod terminom coppa. Za svaki stog pedantno je zabilježena starost zalihe (copa nova za tekuću i copa vechia za prošlu godinu), količina izražena u kolima (carra) te prezimena imotskih obitelji zaduženih za prikupljanje, prijevoz ili predaju krme s pojedinih livadnih parcela, kao što su Nikolić, Budimir, Mustapić, Gudelj i Barbarić.
Prostorna orijentacija nacrta oslanja se na mediteransku ružu vjetrova, što je izravno naslijeđe mletačke kartografske tradicije. Na rubovima dokumenta strane svijeta označene su vjetrovima: Greco (sjeveroistok) na vrhu, Maistro (sjeverozapad) lijevo i Siroco (jugoistok) desno, dok se na dnu nalazi oznaka za jugozapadni vjetar Garbin.
Ovaj povijesni dokument, koji spaja mletačku kancelarijsku praksu, austrijsku vojnu organizaciju i imotsku lokalnu svakodnevicu, čuva se u arhivskom fondu HR-DAST-166 Obitelj Vučemilović – Imotski.
Tekst: Ivan Andabak, arhivist HR-DAST
Pazar u Imotskome prije 70 godina, 1956. godine, sa šetačima još slobodan od automobila...
Na fotografiji desno u nizu su: kuća braće Jure i Nikole Kusića, kuća Nikole Leke, kuća s 3 luminara u kojoj su stanovale obitelji Petra Zaradića i Frane Krilića te kuća Slave Sučića. Između kuća Kusić i Leko je prazan prostor na kojem je godinama poslije sagrađena kuća kojoj je u prizemlju smještena prodavaonica cipela Bata.
U sredini fotografije u daljini je kuća Lazara Tadića.
Lijevo u nizu su: ugao kuće Ivana Zane Vučemilovića, zatim stambena kuća u kojoj su stanovale obitelji Nike Delića, Ante Zena, Bekavac i dr. Čikeša, u prizemlju koje je smješten poslovni prostor Zagrebačke banke. Dalje se vide kuće Tonković Galaco i Domljan.
Imotski slikar Antun Tonći Mostarčić (1903. – 1944.) ubijen je prije 82 godine, u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi, s još pedeset i dvoje uglednih dubrovačkih rodoljuba. Među njima bio je i isusovac, padre Petar Perica, autor omiljenih hrvatskih vjerskih pjesama „Do nebesa nek se ori” i „Rajska djevo, Kraljice Hrvata”.
Zatočenici su na Daksi bili smješteni u staroj samostanskoj crkvi, odakle su ih tamničari jednoga po jednoga izvodili „u šetnju”, dok ne dođe brod za Vis. Pali su kao žrtve jednog bezumlja zvanog komunizam. Likvidirani su na način nedostojan čovjeka, bez suda, bez presude, a uskraćena im je mogućnost koja se pruža i najvećim zločincima da se brane.
Antun Tonći Mostarčić rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom od oca Ivana Ike, upravitelja i poslovođe Dogane, i majke Magdalene Mande Borić iz Brista, koja je umrla nekoliko dana nakon rođenja sina.
Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba, njegova slikarska ostavština nije velikog opusa. Radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. Za vrijeme studija u Beogradu, a i poslije, osnovnu životnu egzistenciju održavao je svirajući na violini.
Zanimljivo je da mu je neko vrijeme cimer bio prijatelj i kolega sa studija Božidar Rako, poznati imotski slikar i neko vrijeme službeni portretist engleske kraljevske obitelji. Božidar je povremeno i novčano pomagao Mostarčiću, na čemu mu je bio iznimno zahvalan.
Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, violinu i ksilofon (kći Magdalena poklonila je očev ksilofon Zavičajnom muzeju u Imotskom).
Po završetku školovanja 1931. godine dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao učitelj vještina u Građanskoj školi. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova, uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio kiparstvom i rezbarenjem u drvu.
Suprugu Dubrovčanku, Katinu Katarinu Radovan (1905. – 1981.), učiteljicu u Naklicama iznad Omiša, upoznao je u božićno vrijeme dok je bila u posjetu kod sestre Luce Radovan Biljan, tada učiteljice u Vinjanima Donjim. S Katinom se vjenčao u Omišu 1937. godine, a u braku je rođena kći jedinica Magdalena Lenći (1940.), udana za Martina Kovačevića.
U posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku kao učitelj crtanja u Državnoj općoj nižoj srednjoj školi, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. U svibnju 1943. godine, po naredbi ministra narodne prosvjete, upućen je za nastavnika crtanja u Realnoj gimnaziji u Sisku.
Po riječima kćeri Magdalene, iako Tonća od djetinjstva život nije mazio, imao je vjeru u ljude te je volio biti sudionik raznih veselica.
Mostarčić je slikao motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen...
Svake godine na godišnjicu pogubljenja, od 1945. sve do 1964. godine, te na Dušni dan, u crkvi Male braće u Dubrovniku bio bi postavljen katafalak s cvijećem i svijećama za strijeljane na Daksi, a misa se održavala u crkvi ne samo za rodbinu već i za žitelje Grada.
Žrtve s otočića Dakse napokon su dostojno pokopane 19. lipnja 2010. godine na groblju Boninovo u Dubrovniku, gdje je pokopan i slikar Antun Tonći Mostarčić.
Danas se najveći dio Mostarčićevih slika nalazi u vlasništvu njegove kćeri Magdalene Lenći Kovačević u Dubrovniku, zatim u privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu, kojima je slikar darovao slike.
Anamaria Marušić Tonković
