Kultura bez granica: Srida u Imotskom i pogled na Imotski iz 1910. godine
U novom izdanju emisije Kultura bez granica donosimo dvije zanimljive teme iz bogate prošlosti Imotskog.
Prva tema donosi razglednicu iz 1910. godine s pogledom sa školske zgrade u Imotskom. Razglednicu je 15. srpnja 1910. dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.–1960.) poslala prijateljica s odmorišta za konje na Kamenmostu, tijekom putovanja kočijom prema Splitu – svjedočanstvo jednog drugačijeg vremena i načina života.
Druga nas vodi kroz zapise iz knjige Srida u Imotskom autora Borisa Pervana, koji kroz svoje bilješke oživljava duh nekadašnjeg grada i njegovih ljudi.
Nepresušan izvor svih ovih zanimljivih tema je facebook stranica Jagul wine cellar.
Više poslušajte u emisiji Kultura bez granica.
Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba. Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla. Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: "Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo ….". Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru. A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina …. Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica. Imotski grabencijaši sridom su dolazili na svoj račun: Gajtan je blagoslivljao i "vodio razgovore" sa spomenikom na pazaru, koga je narod nazvao po nekoj zamišljenoj partizanskoj heroini – Vidom. Gajtana je ta Vida neprestano provocirala, pa joj je često znao dobacivati: "Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit"......Joko Bilopavlović je još u ono vrime Drugog svitskog rata ima "mobitel" i uz svaki željezni stup na kome su visili imotski ferali telefonira bi: "Alo, alo, bite šene", stalno je zvao cara u Beč. Nije se mirio samo tom "mobitel vezom", već bi ustrajno pisao bulentine caru i punio sve imotske poštanske sandučiće kilogramima svojih pisama. Mate "sprida ružno" s kapom nakrivljenog frontina, jaketom iz koje su virile mršave ruke, dočika je autobuse i tražio komu triba ponit kuver. Uvik je bio loše volje i kad bi ga ko upita "Di ćeš Mate"! kresnuo bi i to odma ljutito: "U zvizdu", pa su ga i zvali Mate Zvizdina. Sridom su dolazili Bosanci i Ercegovci i donosili kumpire, glavati kupus i kruške. Najpoznatiji je bio trgovac, negdi od Posušja – Širušić. U njega su bile kruške "eribosne", što je volio Marko Penović i govorio kako mu se slasno cide niz grlo dok ih ide. Marijan iz Vira, brat Parparuta, što za sebe govoraše da ima najljepše „ljece“ od sve svoje braće, sridom bi okupio društvo i priča kako je bilo na misecu: "Tamoka ti teče potocima vino i ljudi sićima grabe i piju. Žene ti tamoka imaju magareće noge, a lice lipo ka naša Antica". Šjor Ivan sidio je sridom uz svoj banak, imao svoju vagu i uslužno mirio za neki šolad ili grozd grožđa, kumpir, jabuku i sl. Siditi uz banak, čovik bi se zimi okočenio, pa bi uvik ima u džepu svoju potribicu za zagrijat se, malo rakije u bocuniću. Politrić mu je virio iz džepa, a svit ga je nekako tako i zva – Politrić. Šjor Ivan je bio veseljak, oštra jezika i zna je svakoga "ubost di triba". Iza rata, kad je sve došlo u "ruke naroda" i kada su bivši trgovci postali u svojoj trgovini bivši vlasnici, jedan od trgovaca sritne jedne sride na pazaru šjor Ivana kako šeta i ne miri, jer i njemu su konfiscirali radnju, pa mu dobaci "Šta je sa firmom, šjor Ivane"?. Na to će mu šjor Ivan: "Koliko se meni čini, šjor Vice, i na vašoj kući stoji tabla "Kotnaprod" (kotarsko nabavno-prodajno). Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka’ vridni "komunalni djelatnici" sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali "brežuljke" koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu. Kad će više ta srida – nikad je dočekat.
Boris Pervan "Srida u Imotskom"
Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine. Razglednicu je poslala 15. 07. 1910. godine u Imotski dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.-1960.) prijateljica sa odmorišta za konje na Kamenmostu prilikom putovanja kočijom za Split. Pri dnu fotografije vidi se vrt dr Giuseppea Wanmullera na kojem mjestu je podigao kamenu kuću njegov praunuk Norbert Berto Vučemilović (1882.). Kako Berto nije imao djece njegova supruga Danica kasnije je kuću darovala časnim sestrama. Sjeverozapadini dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata (kuća sa šest prozora). U prostranom dvorištu ispred mala je kuća koja je Colombanovima služila kao magazin za trgovačku robu. Natkrita prostorija sa trijemom ispred služila je za kočiju, kola i konje. Lijevo od kuće Colombani su dvije manje kuće Matije Jelavića (između te dvije kuće je stablo). U sredini fotografije je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Između dvije kuće Jelavić je kuća Luke Milinovića na Pazaru (na fotografiji točno ispod Topane). Ta kuća pripadala je Nikoli Mendešu, a on je oporučno ostavio braći Marče 1835. godine. Marčini su kuću prodali Luki MIlinoviću (u njoj se nalazi prostor Privredne banke). Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane je krov kuće Težulat. Lijevo na fotografiji uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Na fotografiji Iznad kuće Colombani vidi se gornji dio kuće Šoić.
