KULTURA BEZ GRANICA Stari recept "Fave dei morti" i otvaranje prve imotske ljekarne
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo priču o starom receptu Fave dei morti (bobići mrtvih) koji se tradicionalno spremo za blagdan Svih svetih i Dušnog dana, kao i pjesmu Vlade Gotovca pod nazivom Groblje u Imotskom. Drugi dio emisije posvetili smo otvaranju prve ljekarne u Imotskom.
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Groblje u Imotskom
Gdje leže moja majka i moj otac
Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila,
I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;
A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,
Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.
Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –
Okružena novostima, golema gnijezda:
U nesvijesti se otapa led beskraja;
Ništa se više slučajem ne razdvaja –
To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju
Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže
Nas troje zajedno sklapamo ruke;
Koliko je stara ova zaliha čuda? - iste čujemo zvuke,
Ista je blizina neizreciva.
Majka, otac i sin -
To više nije nikakav redoslijed;
Susretljiv je beskraj, rastopio se led;
Molitva, patnja i čin -
Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.
I svejedno je gdje smo nas troje:
Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.
Vlado Gotovac
Recept za Fave dei morti napisan talijanskim jezikom iz bilježnice recepata imotske kuće Colombani. Blagdan Svih svetih i Dušni dan tradicionalno se u Dalmaciji obilježavao pripremom i darivanjem karakteristične slastice najpoznatije pod izvornim talijanskim imenom fave dei morti. Fave dei morti ili bobići veličinom podsjećaju na zrno boba koji se u davnoj prošlosti povezivao s pogrebnim ritualima, otuda im i neobično ime (fava = bob, fave dei morti = bob mrtvih). Funebralna simbolika sjemenke boba svoje podrijetlo vuče daleko u prošlost. Bob se od davnina vezao uz stara praznovjerja i mitove. Još su ga Egipćani sa strahopoštovanjem koristili u pogrebnim ritualima zbog vjerovanja da u poljima boba obitavaju duše pokojnika. Posebno mjesto ove su sjemenke imale i u staroj Grčkoj gdje su slovile kao omiljeno jelo Mojra, božica sudbine. Stoljećima kasnije bob se ukorijenio i u kršćanskoj tradiciji, posebno nakon što je u 10. stoljeću francuski opat Odilon iz opatije Cluny njime nahranio svoje redovnike na Dušni dan, 2. studenoga, kako bi lakše podnijeli bdijenje, simbolika boba se ukorijenila i u kršćanskoj tradiciji. Tek je austrijska slastičarska mašta ovoj sjemenki podarila njezin slatki oblik prije više od dva stoljeća u tada habsburškom Trstu, odakle se proširila našim krajevima. Fave dei morti ili bobići dolaze u tri boje i svaka ima svoju simboliku, bijela simbolizira rođenje, roza život, a smeđa smrt. Osnova su bademi, šećer i bjelanjak, dok arome i dodaci variraju. Fave dei morti, glas ili bajke mrtvih kao znak dobrih želja za srećom, dobrim i dugim životom, rađanjem novoga života, osvojili su ponajprije građanske kuće duž čitave Dalmacije pa tako i u Imotskom.
Dajemo recept za Fave dei morti napisan talijanskim jezikom iz bilježnice recepata kuće Colombani koje je početkom 20. stoljeća uglavnom talijanskim jezikom zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre.Fave di mortoSi prente 3 chiase d uova, 21 deca zucchero, 21 deca mandorle, un bicchierino d ora quaista, biccia di limone. I branchi si sbattasco a neve, indi si aggiuge la zucchero e le mandorle e il resto. Si mescolo, a piano. I bagnano le mani nell acqua e si fanno delle pallatole che si arrestano su lastre burro.Se si vuole fare una grande quantita si aggiunge su ogni bianco d uovo 7 deca zucchero, 7 deca mandorle e su ogni 3 uova un bicchierino d acqua.
Bobići mrtvih
3 bjeljanka, 21 dkg šećera, 21 dkg badema, mala čaša vode, korica limuna. Istući bjeljanke i dodati šećer i bademe, ostalo. Miješa se sve polagano. Mokrim rukama oblikuj loptice i položi u škrovadu prethodno premazano maslacem. Ako želite veću količinu, na svaki bjeljanak dodajte 7 dkg šećera i 7 dkg badema na svaka 3 čašicu vode.
Anamaria Marušić Tonković
Hrvatski dan ljekarni obilježava se 29. listopada jer je na ovaj datum 1271. godine otvorena trogirska ljekarna, prva ljekarna u Europi što potvrđuje originalni dokument sačuvan u privatnom vlasništvu, a kopija u gradskom Muzeju. Farmacija i ljekarništvo su se u Hrvatskoj, napose na području Dalmacije, počeli razvijati vrlo rano, usporedno s razvojem u Europi. Nakon trogirske ljekarne koja nažalost nije sačuvana razvijale su se ljekarne od Zadra do Dubrovnika. Jedino je dubrovačka ljekarna zadržala do danas kontinuitet djelovanja na istome mjestu, u sklopu Franjevačkog samostana Male braće, što je jedinstveno u svijetu. U Imotskom je prvu ljekarnu u obiteljskoj kući na Pazaru krajem 1830. ih otvorio Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) koji je u Padovi izučio za apotekara. Sin je Marka Vučemilovića (1776.-1855.) ,najjkulturnijeg Imoćanina 19. stoljeća koji je kao arheolog amater sakupljao prapovijesne i antičke artefakte pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Marko je sa Marom Colombani uz najstarijeg sina Zorzija imao još četiri sina, Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.) i Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju. U kući Vučemilović Baškarad sačuvao se do danas metalni krokodil (na fotografiji) koji se uzdužno otvara, a služio je za pravljenje čepića u Zorzijevoj ljekarni. U Imotskom su poslije dugi niz godina djelovale ljekarne Kurrir na Pazaru i Ferrari na Pjaci. Paškal Ferrari, doseljenik sa Paga otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci nakon što je oženio Klotildu Ligutić. Zatim je ljekarnu preselio u prizemlje kuće Jerković. Između dva svjetska rata Paškal je sagradio lijepu kamenu kuću na Pjaci te u prizemlju kuće smjestio ljekarnu koja je tu niz godina djelovala jer je očev ljekarnički posao nastavio i sin Stjepan Nino Ferrari. Jedinstven inventar stare ljekarne Ferrari u kojoj se čuvaju i stare vage te posude za pripremu i čuvanje lijekova potrebno je konzervirati i sačuvati kao kulturnu baštinu Imotskoga.
Anamaria Marušić Tonković
