KULTURA BEZ GRANUCA Kako je nekada izgledala Topana i zašto je Imotska krajina podijeljena? Donosimo dvije zanimljive povijesne priče
Novo izdanje emisije Kultura bez granica donosi dvije vrijedne fotografije i zanimljive povijesne priče koje rasvjetljavaju bogatu prošlost Imotskog i Imotske krajine.
Prva tema vodi slušatelje u 1967. godinu, kroz fotografiju Vrata Topane i pogleda na staru crkvicu, preuzetu s Facebook stranice Jagul Wine Cellar. Uz fotografiju donosimo i zanimljiv isječak iz putopisnih zapisa engleskog putopisca Sir Johna Gardnera Wilkinsona (1797. – 1875.) iz njegova djela Dalmatia and Montenegro, objavljenog u Londonu 1848. godine, koji pruža vrijedan pogled na tadašnji Imotski.
Druga priča donosi dio karte Imotske krajine nakon 1717. godine, autora Bartola Rivere, koja se čuva u Zavičajnom muzeju Imotski. Uz kartu, ravnatelj Zavičajnog muzeja Branimir Leko govori o uspostavi Mocenigove linije, povijesne granice kojom je Imotska krajina podijeljena na mletački i osmanski dio, te objašnjava njezin značaj za daljnji razvoj ovog područja.
Emisija „Kultura bez granica“ i ovoga puta donosi vrijedne crtice iz prošlosti, podsjećajući na bogatu kulturnu i povijesnu baštinu Imotske krajine kroz autentične fotografije, dokumente i stručna tumačenja.
Poslušajte novo izdanje emisije i otkrijte zanimljive priče koje povezuju prošlost i sadašnjost Imotskog:
Vrata Topane i pogled na staru crkvicu 1967. godine
"...Za tvrđavu se govori da je u starini pripadala Hercegu Stjepanu, a u zidinama je nađen kamen s natpisom koji podsjeća da ju je obnovio Ljubomir, koji je navodno bio bosanski knez prije provale Turaka.
Jedan njezin dio stoji iznad strmoglave klisure nad jezerom, nad provalijom od 600 stopa dubine.
Na ulazu u tvrđavu stoji crkvica s obilježenom godinom 1709., a na uglu prolaza koji vodi do dvorišnog stubišta stoji okrugla kula, sazidana, kao i sve ostalo, od kamena, a do nje neporušen komad zida u kojem je navodno skriveno tursko oružje.
Cijela tvrđava ima oko 48 koraka dužine, nepravilna je tlocrta, prilagođena oblicima litica, ali premda je nepristupačna s jezerske strane, u današnje se vrijeme ne bi mogla dugo opirati, jer su od nje viši brežuljci na jugoistoku.
Mlečanima je vlasništvo nad njom potvrđeno mirom u Požarevcu, ali s vremenom je prestala biti sjedištem posade i sad je u ruševinama..."
Sir John Gardner Wilkinson (1797. – 1875.), Dalmatia and Montenegro, London, 1848.
Uspostava Mocenigove linije i podjela Imotske krajine na Mletačku i Osmansku
Autor: Branimir Leko
Drugi Morejski rat i oslobođenje Imotskog
Drugi Morejski rat ili „Mali rat” između Republike Sv. Marka (Venecije) i Osmanskog Carstva započinje 1714. godine, a potrajati će do 1718. godine. Ratne operacije su se vodile na širokom području od Moreje (Peloponeza), Sjeverne Albanije, Crne Gore i Dalmacije.
Ovaj rat je ujedno i zadnji rat između ove dvije sile koji je za Imotski kraj imao presudnu važnost u njegovom oslobođenju i ponovnom pripajanju kršćanskom svijetu.
Kako sam rat nije krenuo dobro za Mletačku stranu koja nikako nije mogla iskoristiti Habsburške pobjede nad Osmanlijama na Sjeveru, Generalni Providur za Dalmaciju Alvise III. Mocenigo pritisnut od Venecijanskog Senata priprema ratne operacije u Dalmaciji i Crnoj Gori kako bi pokušao okrenuti ratnu sreću.
Jedan od ciljeva ratnih operacija u Dalmaciji je bilo osvajanje Imotskog. Mocenigo dobivši od Senata dozvolu za prikupljanje vojske i napad na Imotski, okuplja u vojnom taboru kod Trilja 6 000 pješaka od čega 2 489 profesionalna vojnika iz Švicarske i Njemačke te 1 400 konjanika.
U Zadvarju se glavnina vojske uspješno spojila sa topničkim konvojem iz Omiša pod zapovjedništvom contea Paola Caralipea i 23. srpnja 1717. godine krenula prema Imotskom.
U Imotsko polje Mocenigo je prispio 25. srpnja gdje je odmah vojsku razvio u punu ratnu formaciju. Prema zapovijedima Varoš je osvojio guvernadur Omiša Zuanne de Franceschi koji je otpočeo prve sukobe s Osmanskom posadom u tvrđavi.
Utvrda u Imotskom je brojila 130 vojnika sastavljenih od domaćih Turaka i profesionalnih vojnika. Zapovjednik utvrde (dizdar) odbija predaju uzdajući se u nepristupačnost utvrđenja i jakog predziđa (Falsa braga) koji je utvrdu činio teško osvojivom kao i mogućim pojačanjima iz Hercegovine.
Mocenigo je poslao dvije ratne formacije prema Duvnu i Ljubuškom kako bi spriječio dolazak osmanskog pojačanja.
Opsada utvrde započinje 27. srpnja 1717. godine. Nakon početnih neuspjeha ratna sreća se okrenula u korist kršćanskih snaga. Jedna bomba koju su bacili branitelji izazvala je požar koji se proširio na košnice blizu utvrde. Zaštićeni gustim oblakom dima domaći morlaci uspijevaju se popeti na predziđe i otvoriti vrata kroz koja su nahrupili profesionalni vojnici iz Njemačke i Švicarske.
Branitelji su se povukli u Citadelu (središnji i najtvrđi dio utvrde) i dalje aktivno dajući otpor. Radi nedostatka opsadnih topova kao i nemogućnosti zauzimanja posljednje djela utvrde na juriš, jedino rješenje bilo je kopanje laguma (podzemni rov) i postavljanje mine pod zidine citadele.
Branitelji su uspješno sprječavali kopanje laguma te je tek nakon dva dana i 27 ljudskih gubitaka, trudom inženjera Battiste Camozzinija postavljena mina.
Branitelji uvidjevši da je svaki otpor uzaludan i da pojačanje neće doći pristupaju pregovorima i predaji utvrde. Predaja je izvršena 1. kolovoza 1717. godine.
Međutim rat je potrajao još godinu dana i osvajanje Imotskog je zadnje teritorijalno proširenje Mletačke republike u Dalmaciji. Rat je završen 21. srpnja 1718. godine mirom u Požarevcu.
Iako je u ovom ratu Venecija uspjela obraniti Jadran od Osmanlija izgubila je ogromne posjede na Peloponezu i pala je u red drugorazrednih sila Europe. Imotski postaje „acquisto nuovissimo” (nova stečevina) ili kako je cinično jedan dalmatinski pisac napisao „La Repubblica aveva ceduto un regno per una mosca” (Republika je zamijenila kraljevstvo za muhu).
Uspostava Mocenigove linije
Nakon potpisanog mira gdje je Venecija relativno loše prošla u odnosu na Habsburšku monarhiju, pristupilo se dugotrajnom procesu određivanja i uspostavljanja novih linija razgraničenja.
Nažalost okončanjem rata nije vrijedilo načelo „uti possidetis” (kako posjedujete), što bi za Veneciju značilo zadržavanje svih novoosvojenih teritorija u Dalmaciji i Hercegovini, već su se pregovarale nove granice prema zadanim pravilima.
Proces uspostavljanja novih crta razgraničenja između Venecije i Osmanskog Carstva ima svoju dugu povijest i evoluciju.
Ukratko, nakon potpisivanja mira zaraćene strane šalju svoja diplomatska poslanstva s uputama na teren gdje se treba povući granica kako bi ispregovarala što bolje uvjete novih linija.
Ukupni proces bio je složen i dugotrajan, a pregovori su trajali gotovo dvije godine. Senat je na čelo pregovaračkog poslanstva za Imotski postavio generalnog providura za Dalmaciju Alvisea III. Moceniga.
Iz izvještaja mletačkih nuncija Alessandra Aldobrandinija i Gaetana Stampe može se pratiti tijek pregovora koji su završeni tek 8. lipnja 1721. godine, kada je potpisan konačni dokument razgraničenja.
Kako je određena granica?
Mletačka Republika i Osmansko Carstvo granice su određivali prirodnim preprekama, kamenim oznakama – masierama ili uncama – te prema dva osnovna načela: „tiro di cannone” (topnički hitac) i „ora di cammino” (sat hoda).
Za područje Imotskog povjesničari smatraju kako je primijenjeno načelo „ora di cammino”, odnosno sat hoda čovjeka od utvrde prema unaprijed određenim smjerovima.
Tako je nastala granica prema Osmanskoj Hercegovini, poznata kao Mocenigova linija.
Granica koja je obilježila povijest Imotske krajine
Dana 8. lipnja 1721. godine dio Imotske krajine – Gornja i Donja Bekija – ostao je s druge strane novouspostavljene granice i pod upravom Hercegovačkog sandžaka.
Ta neprirodno povučena granica stoljećima je predstavljala prepreku stanovništvu koje je živjelo s obje strane, premda su ljudi nastavili održavati svakodnevne veze, trgovinu i rodbinske odnose.
Kroz povijest postojalo je više prijedloga da se Gornja i Donja Bekija ponovno pripoje Imotskom području, no do toga nikada nije došlo.
Danas su ostale narodne predaje, poput legende o topovskoj kugli koja je određivala granicu, ali i sama Mocenigova linija koja je nadživjela carstva, monarhije, ratove i političke promjene.
Imotski kraj i danas živi uz granicu uspostavljenu prije više od tri stoljeća.
