LIPI NAŠ RVATSKI Od Vrgorca i Imotskog do besmrtnosti: Sjećanje na velikog Tina Ujevića
Povodom obljetnice smrti Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, u emisiji Lipi naš rvatski govorimo o njegovu životu, stvaralaštvu i neizbrisivom tragu koji je ostavio u hrvatskoj književnosti.
Dana 12. studenoga obilježili smo 71. obljetnicu smrti Augusta Tina Ujevića, pjesnika, esejista, prevoditelja i jednog od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne književnosti. Njegovi stihovi, prepuni emocija, životnih pitanja, filozofskih promišljanja i duboke ljudske osjećajnosti, i danas pronalaze put do čitatelja.
U današnjem izdanju emisije Lipi naš rvatski prisjećamo se Tina Ujevića, pjesnika čiji stihovi i nakon desetljeća otvaraju pitanja o ljubavi, samoći, čovjeku, životu i smislu postojanja. Jer veliki pjesnici ne odlaze – ostaju živjeti u svojim riječima.
Cijelu emisiju posvećenu Tinu donosimo u nastavku:
Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu, a njegovi su korijeni snažno povezani i s Imotskom krajinom. Njegov otac Ivan bio je učitelj iz Krivodola, dok mu je majka Jerka potjecala s otoka Brača. Tin je djetinjstvo proveo u Vrgorcu, a potom se obitelj preselila u Imotski, gdje je budući pjesnik proveo dio ranih godina života. Nakon toga školovanje ga je odvelo u Makarsku i Split.
U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a 1909. godine upisao je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je studirao hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku. Već u mladosti pokazivao je izniman književni talent. Prvu pjesmu „Za novim vidicima“ objavio je 1909. godine u časopisu „Mlada Hrvatska“.
Susret s Matošem i pariške godine
U Zagrebu se približio književnom krugu Antuna Gustava Matoša, koji je imao važnu ulogu u njegovu ranom književnom razvoju. Ipak, nakon polemike 1911. godine njihovi su se putovi razišli.
Ujevićev život bio je obilježen i političkim previranjima. Zbog svojih političkih stavova 1913. godine napustio je Hrvatsku i otišao u Pariz, gdje je proveo godine koje će snažno obilježiti njegovo stvaralaštvo. Život u francuskoj prijestolnici bio je težak, često obilježen materijalnom oskudicom, ali i intenzivnim susretima s europskom književnošću i filozofijom.
U Parizu je upoznao i proučavao stvaralaštvo velikih francuskih pjesnika, među kojima su Charles Baudelaire, Paul Verlaine i Arthur Rimbaud. Njihov utjecaj, uz njegovu iznimnu erudiciju i osobni pjesnički senzibilitet, oblikovao je prepoznatljiv Ujevićev stil.
„Lelek sebra“, „Kolajna“ i pjesnički vrhunac
Ujević je tijekom života objavio pet pjesničkih zbirki koje su obilježile različite faze njegova stvaralaštva.
Među najpoznatijima su „Lelek sebra“ iz 1920. i „Kolajna“ iz 1926. godine, zbirke kojima je učvrstio svoje mjesto među najvažnijim hrvatskim pjesnicima.
Uslijedile su zbirke „Auto na korzu“ (1932.) i „Ojađeno zvono“ (1933.), a njegova posljednja velika zbirka, „Žedan kamen na studencu“, objavljena je 1954. godine.
Osim poezije, Ujević je pisao eseje, književne kritike, feljtone, polemike i pjesničku prozu. Posebno se ističu knjige „Ljudi za vratima gostionice“ i „Skalpel kaosa“, obje objavljene 1938. godine.
Bio je i iznimno plodan prevoditelj. Prevodeći Baudelairea, Rimbauda, Walta Whitmana i druge svjetske autore, hrvatskim je čitateljima približavao velike književne glasove, ali i obogaćivao vlastiti pjesnički izraz.
Boem koji je iza sebe ostavio neprolazne stihove
Tin Ujević u javnosti je često bio prepoznat i po svom boemskom načinu života. Živio je u Parizu, Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, a kavane i gostionice bile su dio njegova svakodnevnog života.
Iza slike boema, međutim, stajao je iznimno obrazovan i načitan čovjek, poliglot i intelektualac koji je neprestano učio, istraživao i promišljao o književnosti, filozofiji, religiji i čovjekovu položaju u svijetu.
Njegova poezija prolazila je kroz različite stilske faze, od simbolizma i modernizma do slobodnog stiha i avangardnih postupaka. Upravo ta raznolikost, bogatstvo jezika i dubina misli čine ga jedinstvenom pojavom hrvatske književnosti.
Pjesnik koji je nadživio svoje vrijeme
Tin Ujević umro je u Zagrebu 12. studenoga 1955. godine, u 64. godini života. Iza sebe je ostavio književno nasljeđe koje je nastavilo živjeti i nakon njegove smrti.
Njegova sabrana djela objavljena su 1963. – 1967. godine u 17 svezaka, čime je postao dostupan cjelovitiji uvid u širinu njegova stvaralaštva.
Društvo hrvatskih književnika 1980. godine utemeljilo je nagradu „Tin Ujević“, jedno od najvažnijih hrvatskih pjesničkih priznanja, koje se dodjeljuje za iznimna ostvarenja u poeziji.
Tinovo ime danas nose brojne kulturne ustanove, knjižnice i škole, a spomenici i spomen-obilježja podsjećaju na njegovu povezanost s Vrgorcem, Imotskim, Krivodolom i drugim mjestima.
Njegova povezanost s Imotskom krajinom posebno je važna za ovaj kraj. Iako je rođen u Vrgorcu, upravo su očevi korijeni iz Krivodola i Tinovo djetinjstvo u Imotskom dio priče o pjesniku koji je svojim djelom nadmašio granice mjesta i vremena.