Mate Parlov - život koji se ne mjeri samo uspjesima

Uskoro će u Imotskom biti postavljen spomenik Mati Parlovu. Mnogi će reći: Napokon! Veliki je to čin, duboke i snažne simbolike. Postavljanje spomenika nekom velikanu nije samo proslava njegove prošlosti, uspjeha i zasluga te onoga čime je velikan zadužio svoj narod ili svoj kraj. Postavljanje spomenika zapravo najviše govori o sadašnjem trenutku, o onima koji ga postavljaju, o vrijednostima koje tim činom svjedoče te koje žele prenijeti budućim naraštajima. Zato spomenik Mati Parlovu u Imotskom nije tek brončani kip jednoga vrhunskog sportaša. On je znak zahvalnosti čovjeku koji je svojim životom pokazao da se istinska veličina ne sastoji samo u tome biti jači od protivnika, nego ponajprije biti gospodar samoga sebe.

PIŠE: don Mladen Parlov

Pišem ove retke i kao teolog i kao čovjek koji nosi isto prezime. Prezime samo po sebi ne znači ništa. Ono ne daje zasluge niti stvara srodstvo. Ali ponekad čovjeka podsjeti da iza svakoga imena stoji prošlost koja obvezuje. U našoj Imoti prezime nije samo oznaka obitelji; ono nosi uspomenu na pretke, na kamen iz kojega su niknuli, na vjeru koja ih je oblikovala i na riječ koju su nastojali održati. U tom smislu osjećam zahvalnost prema čovjeku koji je prezime Parlov pronio svijetom ne snagom riječi nego snagom karaktera. Moje i Matine rodne Ričice i cijela Imota osobit je kraj. Tko ga ne poznaje, vidi samo kamen. Tko ga poznaje, zna da upravo iz kamena izbija život. Krš ne oprašta površnost; krš od čovjeka traži upornost, strpljenje i rad. U njemu nema obilja koje uspavljuje, nego zahtjevnosti koja odgaja i učvršćuje. Možda upravo zato Imotska krajina kroz stoljeća daje ljude čvrste volje, ljude koji ne odustaju pred teškoćama. Nije slučajno da je upravo iz takvoga podneblja izrastao čovjek koji će postati olimpijski, europski i svjetski prvak.

Kao teologu bliske su mi slike kojima Sveto pismo opisuje i predstavlja kršćanski život. Primjerice, sv. Pavao koristi sliku trkališta i sliku boksa. Potiče kršćane da „dobar boj biju“, da dovrše životnu trku te sačuvaju vjeru. Kršćani oduvijek znaju da je život boj, borba, no isto tako znaju da se najvažnija borba odvija u vlastitom srcu. Čovjek može pobijediti cijeli svijet, a izgubiti sebe. Može osvojiti medalje, a ostati zapravo poražen vlastitim egoizmima. Upravo zato najveći sportaši nisu samo pobjednici u ringu ili na stadionu, nego ljudi koji su naučili pobjeđivati vlastitu lijenost, strah, malodušnost i taštinu.

Mate Parlov upravo je u tome bio velik. Njegova disciplina i samoprijegor nisu bili prolazni zanos, nego način života. Dan za danom ponavljao je iste napore, ista odricanja i iste treninge. Teolog bi rekao da je živio ono što kršćanska tradicija naziva askezom. Askeza nije prijezir prema tijelu, nego odgoj čovjeka za slobodu. Onaj tko ne može upravljati sobom, ne može istinski upravljati ničim drugim. U vremenu koje slavi brz uspjeh bez truda, Mate Parlov ostaje snažan podsjetnik da ne postoje prečaci do istinske veličine. Njegove pobjede pod svjetlima reflektora zapravo su iskovane puno ranije, iskovane su u satima koje nitko nije vidio: u jutarnjim treninzima, u umoru, u ponavljanju, u odricanju. U tome postoji duboko evanđeosko načelo. Krist ne obećava slavu bez križa. Naprotiv, uči da se do uskrsnuća dolazi putem trpljenja, križa i žrtve življene u vjernosti.

Osobno me se jako doima činjenica da je Mate, unatoč svjetskoj slavi, ostao jednostavan čovjek. Oni koji su ga poznavali često su isticali njegovu skromnost i poštenje. Kažu: bio je tih čovjek; čovjek bez velikih i suvišnih riječi. To su vrline koje ne pune naslovnice, ali grade čovjeka. Ne bez razloga kršćanska tradicija poniznost smatra temeljem svih drugih kreposti. Nije ponizan onaj koji misli da ne vrijedi, nego onaj koji zna koliko vrijedi, ali svoju vrijednost ne pretvara u oružje protiv drugih.

Zato je važno da se njegov spomenik podiže upravo u Imotskom. Kamen iz kojega je niknuo sada će čuvati uspomenu na sina svoga kraja. Mnogi će prolaznici zastati pred brončanim likom, fotografirati se i nastaviti svojim putem. No valjda će se ponetko upitati: što je ovoga čovjeka učinilo velikim? Jesu li to samo medalje ili nešto mnogo dublje? Kršćanski odgovor bio bi jednostavan: veličina čovjeka uvijek je veća od njegovih uspjeha. U Božjim očima vrijednost osobe ne određuju osvojene titule nego oblikovano srce. Medalje ostaju u vitrinama, rekordi se prije ili poslije ruše, ali karakter ostaje. Zato i spomenik ima smisla samo ako podsjeća na ono što se ne može izliti u bronci – na ustrajnost, odgovornost, vjernost i žrtvu.

Kao teolog vjerujem da svaki istinski ljudski uspjeh nosi trag Božjega dara. Talenti nisu slučajnost. Oni su povjereni čovjeku da ih razvija i njima služi drugima. Mate Parlov svoj je dar razvio do krajnjih granica. Njegov primjer govori mladima da Bog ne traži prosječnost, nego vjernost i suradnju. Ne traži da svi budu svjetski prvaci, ali traži da svatko postane prvak u naporu, radu, odgovornosti i ljubavi. Kad se jednoga dana pred njegovim spomenikom zaustavi neko dijete i upita roditelje: „Tko je bio ovaj čovjek?“, bilo bi lijepo da odgovor ne glasi samo: „Bio je veliki boksač“. Mnogo bi ljepše bilo reći: „Bio je čovjek koji je pokazao kako se radom, karakterom i ustrajnošću postaje istinski velikan“. Jer upravo takvi ljudi ostavljaju trag koji vrijeme ne briše. Bronca će jednoga dana potamnjeti, a kamen će posiviti. Ali ako spomenik u srcima mladih probudi želju da budu bolji ljudi, tada će Mate Parlov nastaviti pobjeđivati i nakon posljednjeg zvona. To će biti njegova najljepša i najtrajnija pobjeda.