Tanja Vučičević, novinarka Glorie, vodećeg ženskog magazina u Hrvatskoj donijela je priču o našem poznatom onkološkom kirurgu dr. Ivanu Milasu i vlastitoj borbi s rakom dojke i o tome kako ju je prolazila uz nesebičnu pomoć dr. Milasa. Radi se o zaista ne samo vrhunskom stručnjaku, već i velikom zaljubljeniku i svoje Zmijavce, Imotsku krajinu, sport, posebno biciklizam i planinarenje.

Tekst donosimo u cijelosti:

Znam kakav je osjećaj naći se na mjestu kamo se nerado dolazi u posjet, a kamoli ostaje zbog zahvata koji se ne može izbjeći. Znam i što ženama prolazi kroz glavu dok ih, kao hitne pacijentice, zbunjene i uplašene, jer još ne vjeruju da imaju rak dojke i nalaze se u zagrebačkoj Klinici za tumore Kliničkog bolničkog centra Sestara milosrdnica, medicinska sestra vodi od pregleda do pregleda, uoči operacije. Stojite u frotirnom "šlafroku" i papučama među redovnim pacijenticama koje su došle na previjanje ili kontrolu: malo tko ima snagu pogledati vas u oči jer znaju što vas čeka. Dali biste sve na svijetu da se, nekim čudom, možete pretvoriti u taj stolić u čekaonici ili u jednu od narančastih stolica pokraj njega - samo da niste osoba kojoj će za koji dan odstraniti dojku. A onda, kad su prikupljeni potrebni nalazi, primi vas liječnik koji će vas, uz svoj tim, operirati. Opušten je, ali zbog tamnih očiju koje vas pažljivo promatraju naslućujete da se štošta krije iza naoko ležernog stava. Nisam mu mogla odgovoriti na pitanja - zaplakala sam.

Tako počinje moja priča o Ivanu Milasu, onkološkom kirurgu kojem sam o sebi, na prvom susretu prije dvanaest godina, "pričala" kroz jecaje. Kad sam se smirila, nije me potapšao po ramenu, već je rekao: "Sad nas očekuje borba." Ne mene, već nas. Da ne misli samo na sebe, nego na kompletno osoblje Klinike za tumore, doznala sam poslije prve biopsije rakom zahvaćenog tkiva.

Neizbježna operacija

Pokazalo se da je bolest uhvaćena u začetku, karcinom se razvio unutar mliječnog kanala lijeve dojke i, srećom, još ga nije uspio probiti. Stoga me je multidisciplinarni bolnički tim, čiji je dr. Milas član, pokušao poštedjeti mastektomije. Ako ste pomislili da moje suze imaju veze s tim, varate se: radilo se o tome da je moj tip raka, duktalni, rano otkriven, stoga su u bolnici procijenili da me treba pokušati liječiti bez drastične operacije. Odlučeno je ponoviti biopsiju, odnosno proširiti radijus odstranjenog tkiva dojke kako bi uklonili i ono što su stanice raka, u nekom nevjerojatno rijetkom postotku slučajeva, možda mogle zahvatiti. Kad su stigli i ti nalazi, doktor Milas rekao je da je za mene najsigurnije ipak odstraniti cijelu dojku, ali ću, možda, izbjeći kemoterapiju i zračenje. Pristala sam bez razmišljanja.

Desetak godina kasnije još sam tu, iako je rak dojke podmukli gad koji ne igra po pravilima. Postoperativni nalazi potvrdili su da mi nisu trebale kemoterapija i zračenje. Umjesto odstranjene, imam zamjensku dojku, kombinaciju implantata i vlastitog mišićnog tkiva koje su mi, zajedno s krvnim žilama, povukli s leđa. Nalazi pokazuju da sam dobro. A doktor Milas i ja razgovaramo kao dobri znanci: nedavno smo se našli s ciljem da podsjetimo žene da paze na sebe i kad mine mjesec ružičaste vrpce.

Prisjećam se da sam se u jesen 2013., u naletu očaja zbog operacije koja se nije mogla izbjeći, grčevito uhvatila primjera Angeline Jolie. Poznato je, naime, da se, nakon što su joj baka i majka podlegle raku dojke, odnosno jajnika, odlučila na preventivnu dvostruku mastektomiju. Tada sam pomislila zašto ne bih i ja napravila istu stvar i jednom operacijom, koju ionako ne mogu izbjeći, osigurala da se rak nikad ne vrati. Međutim, doktor Milas nije se slagao. Još mi je tada rekao da se ne moram ni testirati na mutaciju BRCA1 i BRCA2 gena jer nisam u sumnjivoj grupi, koliko god meni odluka holivudske glumice djelovala "ziheraški". Stvar je u tome da te gene imamo svi i jedna od funkcija im je to da nas, koliko je moguće, štite od raka. Samo manji broj osoba (otprilike jedan na 400) ima štetnu mutaciju koja ih drastično mijenja: isti geni naglo povećavaju rizik od maligne bolesti, što se posebno odnosi na žene i rak dojke.

Preventivna mastektomija

To je tema koja se često spominje, ali se nedovoljno objašnjava. Testiranje na BRCA1 (BReast CAncer 1) i BRCA2 (BReast CAncer 2) otkriva imaju li žene naslijeđenu mutaciju. Dogodi li se ponavljanje slučaja unutar obitelji ili oboljenje među mlađima od četrdeset godina, tada savjetujemo testiranje. No, radi se o malom postotku žena: većina, oko 90 posto, ne treba se testirati. Čim netko u obitelji mlađi od četrdeset godina dobije malignu bolest, trebalo bi posumnjati da se, možda, radi o nasljednom raku dojke. Pritom treba voditi računa i o tome da nisu svi koji obole od raka dojke, a mlađi su od četrdeset godina, automatski sumnjivi. U toj skupini treba selektirati žene koje imaju malignije tipove tumora dojke. One bi se svakako trebale testirati - govori izvanredni profesor i voditelj Kolegija kirurgija na Medicinskom fakultetu Hrvatskog katoličkog sveučilišta, doktor znanosti, primarijus i specijalist plastične, onkološke i opće kirurgije.

Da sam kojim slučajem morala na testiranje i da je nalaz pokazao da je uputno podvrgnuti se dvostrukoj mastektomiji - i dalje bih morala ići na redovite kontrole na koje inače idem. Rizik povratka bolesti bio bi manji, ali bi svejedno postojao: podmukla bolest ne igra po pravilima. Iako mi to nije izrijekom rekao, imam dojam da kirurzi nisu ono što mislimo - nije da jedva čekaju priliku da nas otvore i "rezuckaju". Zapravo je obrnuto: operiraju kad se mora, a ne kad bismo to mi htjeli. Razgovor smo nastavili o tome gdje se nalazi Hrvatska na zemljovidu borbe protiv raka dojke, koji je među vodećima po broju oboljelih.

"U rezultatima liječenja raka dojke znatno smo bolji nego prosjek Europske unije. Zasluga je to žena, jer se odazivaju na preventivne mamografske preglede i odlaze na kontrole u sklopu nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke, a otkrivanje bolesti u ranoj fazi je presudno. U tome odskaču pojedine ustanove, poput Opće bolnice Čakovec. Ako nalaz preventivne mamografije traži dodatnu dijagnostiku, žena ondje automatski dobiva poziv i termin kada treba doći, što nije svugdje slučaj", govori liječnik, koji se složio da se u sklopu sustava javnog zdravstva u bolnicama predugo čeka na termin za UZV kontrolu dojki.

Iskorak u liječenju

No, to se najviše odnosi na bolnice koje su na kraju hodograma oboljelih od raka dojke: trebalo bi ga započeti u domovima zdravlja, gdje postoji relevantna dijagnostika za rano otkrivanje te bolesti. Pričali smo i o otkrićima na svjetskoj razini - jako se napredovalo u molekularnim saznanjima o liječenju raka dojke, pa je oboljelima u Hrvatskoj na raspolaganju nova generacija lijekova.

"Dugo smo imali uglavnom Nolvadex koji se koristi u liječenju hormonski ovisnih karcinoma dojke. No, sada se pojavila cijela serija novih lijekova koji na drugi način, no vrlo učinkovito, smanjuju razinu estrogena u tijelu. Zašto je to bitno? Hormonalno uvjetovani karcinom dojke koristi estrogen za rast. Zato se lijekovi umjesto estrogena vežu za receptore stanica raka i blokiraju ih - tumači dr. Milas i dodaje kako je tijelo kompleksan "stroj" koji počiva na dijeljenju stanica. Što se više puta dijele, kroz život se akumulira sve veći broj mutacija. Kad ih je previše i neke se odnose na besmrtni kod (stanica zbog mutacije jednostavno odbija umrijeti), nastaje tumor.

"Saznanje o takvim mutacijama jako je napredovalo, tako da danas imamo lijekove koji počinju djelovati na mjestima gdje se dogodio "kvar". Djeluju kao popravljači mutacija, mogu ispraviti taj loš genetski kod", govori liječnik kod kojeg se može naručiti na pregled bez traženja "veze", uz uputnicu. Malo kad ga nema u ambulanti petkom kad je njegov dan - što znači da je u sali. Gotovo nikad nije bez osmijeha, spreman je razgovarati s pacijenticama o svemu što ih zanima, što ih čeka i što je sljedeći korak zajedničke borbe - pa i nakon što je sate proveo u operacijskoj dvorani. Ta činjenica otkriva kako se iza njega, uz bolnički, nalazi i drugi važan tim - obiteljski. Bez njega možda ne bi bio osoba kakva jest. Najvažniji tim doktora Milasa vodi njegova supruga Klaudija, inženjerka agronomije.

Doktor otkriva da je nedavno sastanke i vođenje projekata, nakon pustih godina nesmiljenog rada, vlastitom odlukom zamijenila radom u sustavu socijalne skrbi i spokojem obiteljskog doma.

Obiteljski tim

Najmlađi član njihove obitelji je 18-godišnji Šimun, student medicine. Njegova 26-godišnja sestra Iva isti studij privodi kraju, dok su 30-godišnja Lucija i 25-godišnji Ivan odabrali drugačiji put. Lucija je ekonomistica koja se preselila u očev rodni grad, Imotski, dok je Ivan završio Fakultet elektrotehnike i računarstva.

"Kako smo ih supruga i ja odgojili? Spartanski, u čemu sam ja prednjačio. Imaju temperaturu, a ja kažem: "Ma nema problema, spustit će se." Dijete se lupi, a ja kažem: "Daj da to tata pogleda, ma nije ti ništa." Vjerujem da sam ih ohrabrivao da postanu snažni i samostalni, umjesto da izrastu u razmažene "mimoze". Zato me i danas zezaju da će im, ako imaju nešto zdravstveno, tata reći: "Ma nije ti ništa" - govori Ivan Milas i otkriva kako je njegova supruga podrijetlom iz Dalmacije. Upoznali su se na fešti u Studentskom domu "Stjepan Radić", zajedno su tridesetak godina, a u braku 31 godinu. Otkriva da nije bilo klasične prosidbe.

"Brzo smo znali na čemu smo, to se dogodilo prirodno", kaže poznati zagrebački liječnik (ta mu je titula najdraža), kojem dan započinje rano ujutro sa suprugom, uz kavu. Dogovaraju se kako će ga provesti i kako će se organizirati, a on odlazi u bolnicu ili na fakultet.

"Što najviše volim kod nje? Puno je razloga, ali najvažnije mi je ono što nas drži skupa kao obitelj, njezina posvećenost svima nama. Ona je taj stup koji se o svima nama brine. Inače se šalim da je njezin posao bio organizacija posla na bivšem radnom mjestu, tako da je ona tu organizaciju prenijela kod nas doma. Uvijek zna gdje tko što radi, kad se vraća, tko kamo ide - tako da zahvaljujući supruzi sve štima. Imamo toplinu doma kojoj se vraćamo svakog dana", govori Ivan Milas i dodaje da su najviše skupa tijekom vikenda, kad planinare. Iskusni su, dugogodišnji planinari koji su, primjerice, obišli Velebit. Nekad se dogovore da će subotu provesti zajedno, a on će preostali slobodni dan provesti na biciklu.

"Bicikliranje je sjajna stvar jer vas resetira. Od trenutka kad sjedate na "bike" do kraja rute morate prestati misliti na bilo kakve probleme da ne biste završili u jarku. Savršeno je za rekreaciju", otkriva doktor "rekreativac", koji je prije nekoliko godina s prijateljima vozio rutu od Zagreba do Imotskog, preko Bosne i Hercegovine. Bio je s ekipom na vožnji od Zagreba do Vukovara, a prošle godine je s prijateljem tijekom Europskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj biciklirao diljem te zemlje, prateći hrvatske reprezentativce. Biciklira već dvadeset godina, a prije toga se rekreativno bavio trčanjem i triatlonom.

Glazbena lista

"Moja triatlonska treniranja nisu bila ekstremna, možda mi je plivanje bilo najslabija karika, ali ipak nisam bio loš. U toj priči mi je bilo najzgodnije trčanje. U trenu ste u tenisicama, u majici i u parku. Odradite pet, deset ili petnaest kilometara i osjećate se preporođeno. Iza sebe imam dosta polumaratona, ali ne i maraton jer me ne privlači trčati četrdeset kilometara po tvrdoj podlozi, koliko se trči tijekom maratona. Tada, naime, stradavaju koljena", otkriva liječnik, kojeg su djeca u slobodno vrijeme zainteresirala za slušanje podcasta ili audioknjiga. Ovih dana sluša biografiju kineskog poduzetnika Jacka Maa, osnivača Alibabe, globalne platforme za e-trgovinu. Za njega kaže da je intrigantan i misteriozan jer ga, nakon dugog slušanja, još ne može "dešifrirati". Kad je riječ o glazbi, sluša domaće glazbenike - od Olivera, Gibonnija, Vinka Coce do Miše Kovača, Mladena Grdovića i nedavno preminulog Halida Bešlića. Takav glazbeni izbor posebna je tema zafrkancije njegove djece. Kako njegova supruga najradije sluša Katolički radio, jednom prilikom se njihov najmlađi član obitelji, Šimun, pobunio i zamolio roditelje da promijene radiostanicu. Doktor je jedva dočekao pustiti svoju playlistu, kadli ga je sin zamolio da se ipak prebace "na ono mamino".

Kad sam ga pred kraj razgovora zamolila da mi otkrije svoju najvažniju životnu lekciju, pojasnio je da je to bilo pronaći mjeru u obavezama na poslu. S jedne strane želi dati sebe teško oboljelim pacijentima, s druge strane im ne bi imao što dati da nema "obiteljski tim", kojem uza svu podršku i ljubav također mora dati sebe. Kaže kako je pronaći pravi omjer majstorija življenja.

"Kad imate četvero djece i posao poput mog, formulu nije lako otkriti. Nekad sam često govorio: "Nema problema, mogu ja to." Potom sam u jednom trenutku u životu shvatio da moja obitelj previše trpi. U međuvremenu sam naučio reći: "Dajte mi da razmislim, javit ću vam..." Shvatio sam da moram izbjegavati prihvaćati više obaveza nego što ih mogu odraditi, a da ne ide baš sve na uštrb moje obitelji. Previše ih volim, previše im dugujem", zaključuje doktor Milas.

Piše: Tanja Vučićević/Gloria.hr