O dr. fra Ivanu Glibotiću - prvom imotskom doktoru glazbe i "kapuralima" - tradicionalnom imotskom jelu u Kulturi bez granica
U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo zanimljive priče:
- Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.). prvi doktor glazbe u Imotskom
- Imotski kapurali, tradicionalno imotsko jelo iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin (1886-1958),
Izvor ovih zanimljivih priča kao i do sada je Facebook stranica Jagul Wine Cellar. Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.). prvi doktor glazbe u Imotskom i Krajini rođen je u Slivnu 16.06.1901. godine, a umro je na današnji dan prije 38 godina u Imotskom. Fra Ivan je bio čovjek srca, uvijek vedar i veseo, a iz njegove duše zračila je raspjevanost.... Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, filozofiju je studirao u Sinju i Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj gdje je i zaređen za svećenika 1925. godine. U Rimu je završio studij crkvene glazbe na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, "Institute superiore di musica sacra", a 1934. godine je doktorirao na Gregorijanskom koralu tezom o ranosrednjovjekovnim zapisima napjeva Aleluja. U isto vrijeme položio je licencijat iz kompozicije te stekao doktorat iz teologije. Dr. prof. fra Ivan Glibotić predavao je glazbu i talijanski jezik 10 godina u Sinjskoj gimnaziji, a za vrijeme boravka u Sinju potpredsjednik je podružnice HKD Napredak (1936. - 1937.). orguljaš i zborovođa u Svetištu Gospe Sinjske te voditelj limene glazbe. Glazbu zatim predaje 10 godina na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj te na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu, a bavio se dugi niz godina i pastoralnim radom. U svim župama u kojima je djelovao osnivao je ili uzdizao pjevačke zborove i njegovao pučko crkveno pjevanje. U ratnim vremenima fra Ivan koji je bio okretan i snalažljiv čovjek pokazao se razboritim u ljudskom i kršćanskom duhu, spreman pomoći komu god je mogao te je spasio puno pojedinaca od smrti i cijela naselja od uništenja. Prvi je župnik novoosnovane župe u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu te gvardijan crkava u Imotskom i Sumartinu. U Sumartinu je 1968. objavio svoje najvažnije djelo "Pjevajmo braćo kršćani" koje je imalo tri izdanja, zatim „Misu za pokojne" za mješoviti zbor 1968.,„Po muci i križu k slavi uskrsnuća“, pasionska igra s pjevanjem 1971. i „Mir ljudima dobre volje“, Božićnu igru s pjevanjem 1976. Pisao je tekstove u raznim časopisima, stručnim glazbenim listovima s raspravama i glazbenim prilozima, a napisao je i Slivanjsku himnu kojom se ponosi svaki Slivanjac Dr. fra Ivan Glibotić, veliki sin Imotske krajine, izuzetan čovjek i istaknuti intelektualac, preteča školovanih imotskih glazbenika zadnje desetljeće života proveo je u samostanu u Imotskom gdje je i umro na današnji dan prije 38 godina, 18. prosinca 1987. godine, a vječni mir našao je u rodnom mjestu Slivno gdje čeka Uskrsnuće mrtvih. U prigodi 100. obljetnice (1925-2025) Glibotićeva svećeničkog ređenja u studenom 2025. u Splitu izdana je njegova biografija autora Stipice Grgata i Vite Balića - Ivan Glibotić .
Tekst: Anamaria Marušić Tonković
Imotski kapurali, tradicionalno imotsko jelo iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin (1886-1958), kćeri dr. Augustina Bitange iz 1920. godine Zorka je recepte skupljala i rukom zapisivala gotovo pet desetljeća te bilježnica recepata nije sačuvala samo stare nazive jela već i nazive posuđa u kojem se kuhalo i dokument je o imotskoj kuhinji prve polovine XX. stoljeća. Ljubica. Naziv jela kapuRali nastavio se koristiti samo u Imotskom jer su stari Varušani govorili dijalektom veneto te je do danas ostao mletački caporale, a sela Krajine su koristili naziv kapulari, hrvatsku inačicu kaplara koja je došla iz Italije u Njemačku pa Mađarsku i zapravo kao mađarizam ušla u hrvatski jezik. Zanimljivo je da se recept koji uključuje naziv kapurali (polpete od kapurala) nalazi i u bilježnici recepata Šoltanke Antice Tone Bezić (1892-1944) koja je od početka prvog svjetskog rata nakon udaje za paron Luku Bezića vodila hotel u Grohotama. Kako je Zorka Bitanga Cerezin često boravila u Grohotama u posjetu kod sestre Tonće, supruge otočnog liječnika dr. Ante Mladinova, brata Imoćanima poznatijeg dr. Josipa Mladinova, najvjerovatnije njoj možemo pripisati ime jela iz Tonine bilježnice recepata. Tako su kapurali "ženidbenim vezama" stigli i do Šolte. Podrijetlo čudnog, neobičnog naziva jela „kapural“ usko vezan za Imotski nije sasvim jasno. Naziv "Kapurali" možda zato što su zamotuljci bili poredani u bronzinu poput malih kaplara, vojnika u urednim redovima, jedni pored drugih, uronjeni u krepak i kiselkast umak. Imotski kapurali uvijek su dio pjatance na blagdanskim stolovima imotskih obitelji pa tako i za Božić. Kapurali ½ kg. govedine, ¼ kg. prašćevine, ¼ kg. slanine, papra, soli, kore od limuna. To sve dobro zamiješati. Od te smjese uzimlju se male porcije koje se zamataju u listove kiselog kupusa i slažu u bronzin. Na dno bronzina stavi se najprije koža od slanine. Kad je sve poslagano ulije se povrh ¼ l bijeloga vina i vode koliko je dovoljno.
