Od stare Imotske Pjace, 118 godina časnih sestara franjevki u Imotskom do crkve sv. Luke: Priče koje čuvaju povijest Imotske krajine
U današnjem izdanju emisije Kultura bez granica donosimo zanimljive fotografije i priče s Facebook stranice Jagul Wine Cellar, koje nas vode u prošlost Imotske krajine i otkrivaju bogatu kulturnu, povijesnu i društvenu baštinu našega kraja.
Od stare Imotske Pjace i njezinih kamenih kuća, preko 118 godina duge prisutnosti časnih sestara franjevki u Imotskom, do ratne kuharice znamenite Dike Marjanović-Radice iz 1944. godine i stoljetne crkve sv. Luke na Kamenmostu – svaka fotografija donosi priču o ljudima, običajima i vremenu koje je oblikovalo naš kraj.
Ne propustite novo izdanje emisije Kultura bez granica i zavirite u priče koje čuvaju uspomene na prošlost Imotske krajine:
Imotska Pjaca 1946. godine: Priča o starim kamenim kućama i njihovim vlasnicima
Imotska Pjaca na kojoj se vidi nekoliko starih kamenih zgrada 1946. godine.
Prva desno vidi se velika kuća Vrdoljak izgrađena 1892. godine koja je poslije ženidbenim vezama pripala dr. Mirku Tonkoviću. Sagradili su je Anđelina Nina i Mihovil Miše Vrdoljak (1827. – 1900.), načelnik Imotskog, doseljenik iz Grabovca.
Do nje je mala kuća također u vlasništvu dr. Tonkovića u kojoj je bila pošta. U jednom stanu te kuće stanovao je dr. Ivo Stanić s obitelji, a početkom 1960-ih dr. Stanić je u prizemlju imao nekoliko godina privatnu zubarsku praksu.
Dalje u sredini je kuća Šabić u kojoj je neko vrijeme bila gostionica u vlasništvu Bana Jukića, doseljenika iz Prološca. Na kući je bio nacrtan veliki mačak kojeg su zvali Mischel Debre (dobro se vidi na ovoj razglednici), a pritajeno je značio pripadnost HSS-u. Kuća je srušena poslije rata, 1947. godine, radi proširenja Pjace.
Prva lijevo je kuća postolara Ivana Dubravca, zatim kuća obitelji Šoić izgrađena prije 1843. godine (vidi se na Hagenmullerovoj grafici iz te godine).
Dalje je kamena kuća obitelji odvjetnika Ante Jerkovića (1914. – 2001.), izgrađena 1930. godine na mjestu stare kuće Budalića koji se doselio iz Krstatica i u prizemlju neko vrijeme imao kavanu. Nakon zatvaranja trgovine Philips, vlasnika Kvesića, u prizemlju je godinama bio smješten odvjetnički ured dr. Ante Jerkovića.
Dalje je stara kuća Jerković koju je oko 1850. godine sagradio veleposjednik Josip Bolis, doseljenik u Imotski. Dr. Iko Jerković je nakon ženidbe s Bolisovom kćeri Jelenom podigao treći kat.
Dalje je kuća obitelji Vučemilović, a niz završava s kamenom trokatnicom izgrađenom početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića. Na kući se dobro vidi luminar kojeg danas više nema.
Autorica teksta: Anamaria Marušić Tonković
Časne sestre franjevke u Imotskom: Više od stoljeća odgoja, obrazovanja i glazbene pouke
Na današnji dan, 14. listopada 2026. godine, navršilo se 118 godina od dolaska časnih sestara franjevki iz Maribora u Imotski.
Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. godine, odlučio je dovesti časne sestre franjevke u Imotski radi odgoja i pouke djece u zabavištu i sirotištu. Franjevke su došle u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku.
Zabavište je 1909. godine pohađalo 22 djece, a 1910. godine broj se povećao na 38. Godine 1911. zabavište je pohađalo 37 djece, školu ručnog rada 30 djevojaka, a školu jezika 20 polaznika. Za ondašnji mali Imotski to je bio velik broj.
Uz starješicu Rozu Jug stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta, te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada.
U svoju kuću na privremeni smještaj primila ih je Domenica Rosa Mazzi (1865. – 1915.), supruga dr. Antonia Mazzi i jedina kći Andrije Laurića, predsjednika imotskog suda.
Časne sestre zatim prelaze u kuću Javne dobrotvornosti, koju je 1847. godine sagradio Andrija Laurić i ostavio je ustanovi za siromahe. One će u toj trošnoj kući ostati sve do 8. prosinca 1910. godine, kada sklapaju pogodbu s Petrom Benzonom za kupnju njegove velike kuće. Cijena joj je bila 55.000 kruna, pa su časne novac pozajmile od Veresijskog zavoda u Zadru.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata časne sestre su se 1945. godine sklonile u Franjevački samostan, gdje su ostale sve do 1966. godine. Općina im je dala iznos od 12 milijuna dinara, kojim su novcem kupile kuću dr. Šime Pelicerića.
Nakon što su više puta bile prisiljene mijenjati mjesto stanovanja, od 1976. godine sestre franjevke konačno prebivaju u vlastitoj kući, koju su im darovali Danica i Norbert Vučemilović.
Zabavište za djecu, koje su vodile sestre franjevke, radilo je do Drugoga svjetskog rata, kada postaje državno, dok je sirotište prestalo s radom uoči Drugoga svjetskog rata.
Časne sestre aktivno su sudjelovale u školstvu Imotskoga i izvan svoje kuće. Tako je časna sestra Benedikta Župančič, sestra slovenskog pjesnika Otona Župančiča, radila kao nastavnica u Građanskoj školi u Imotskom. Iznenada je umrla u prosincu 1916. godine i, što je malo poznato, pokopana je na imotskom groblju Gospe od Anđela.
Nakon Prvoga svjetskog rata Općina je povjerila časnim sestrama vođenje pučke kuhinje u Imotskom.
Između dvaju svjetskih ratova zabavište je vodila sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora, koja je dva duga mandata boravila u Imotskom. Mnoge imotske djevojke podučavala je sviranju klavira.
Stotine Imoćana prošle su kroz glazbenu školu časnih sestara franjevki, a mnogi su upravo kod časnih dobili svoju prvu glazbenu naobrazbu.
Od osnivanja Republike Hrvatske časne sestre iz svog samostana vode crkveno pjevanje i drže vjeronauk u Imotskom, Prološcu, Podbablju i Zmijavcima.
Na fotografiji snimljenoj 1931. godine djeca su iz zabavišta, a s njima je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora.
Izvori:
- Fra Vjeko Vrčić, Odjeci (1967.)
- Fra Vjekin vijek (2013.), prilagođeni dijelovi teksta „Časne sestre u Imotskom”
„Ratna kuharica” Dike Marjanović-Radice: Kako se u teškim vremenima štedjelo i snalazilo s hranom
Uz Svjetski dan hrane, koji se svake godine obilježava 16. listopada, donosimo predgovor iz Praktične kuharice iz 1944. godine, znamenite hrvatske gastronomske publicistice Dike Marjanović-Radice (1892. – 1984.).
Knjiga je u narodu ostala zapamćena kao „Ratna kuharica” jer je nastala tijekom Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je Dalmacija bila potpuno iscrpljena godinama talijanske i njemačke okupacije, blokada, savezničkih bombardiranja i opće nestašice hrane.
Zbog toga ova kuharica ne nudi raskošna građanska jela iz Dikine prve knjige Dalmatinska kuhinja, izdane 1939. godine, uoči rata, već se fokusira na preživljavanje, jeftine recepte i maksimalno iskorištavanje namirnica. Recepti su prilagođeni ratnim uvjetima i oskudici hrane, pa se među njima nalazi čak 70 recepata za púru, ali i jela poput bakalara bez bakalara, zamijenjenog srdelama, pašticade bez mesa, pripremljene od kapule i suhih šljiva, tripica bez tripica, zamijenjenih krpicama tijesta, te zeca bez zeca, pripremljenog od ostataka govedine iz juhe.
U kriznim vremenima Drugoga svjetskog rata kućanstvo i prehrana pali su gotovo isključivo na leđa žena. Dika Marjanović-Radica, kao iskusna učiteljica domaćinstva, prepoznala je da kuhinja u tom trenutku doslovno spašava živote kroz štednju: „kuhinja može mnogo potrošiti, a još više zaštediti”.
Ovaj tekst nije samo uvod u zbirku recepata, već i vrijedan povijesni dokument koji svjedoči o pragmatizmu, solidarnosti i snalažljivosti u dramatičnim ratnim vremenima.
Predgovor
Da zadovoljim s jedne strane želje mojih prijateljica i znanica, a s druge strane da pružim širim narodnim slojevima jednu kratku i praktičnu kuharicu dobrih, a jeftinih recepata, riješila sam se da izdam ovo djelo.
Sama već unaprijed priznajem da ova kuharica nije potpuna, ali držim da će u većini naših kuća odgovoriti očekivanju. Sve stvari za koje sam smatrala da ne trebaju u kućanstvu, obzirom na sadašnje teške prilike, izostavila sam.
Sve što je u kuharici, to je plod mog dugogodišnjeg rada na tom polju. Uspjeh moje prve knjige Dalmatinska kuhinja dao mi je pobudu za rad na ovoj drugoj knjizi.
Pri pisanju imala sam u vidu tehničko-praktičnu, a osobito ekonomsku stranu, naime, gledala sam da uštedim gdje god se može, jer kuhinja može mnogo potrošiti, a još više zaštediti.
Da moja kuharica postigne cilj kojemu je namijenjena, ovisi o njezinoj praktičnoj primjeni u rukama naših domaćica, kojima ja želim da je s onom istom ljubavlju prime s kojom sam je ja pisala.
U Splitu, listopada – studenoga 1944.
Dika Marjanović-Radica
Izvor: Knjiga u obiteljskoj arhivi.
Crkva sv. Luke na Kamenmostu: Stoljetno duhovno središte Imotske krajine
Blagdan je sv. Luke, koji je među najštovanijim svecima u Imotskoj krajini.
Crkva sv. Luke na Kamenmostu najstarija je okopoljska crkva, čiji temelji sežu u predtursko doba. Zbog svojih širokih zidova i kamenog krova, u tursko doba služila je i kao obrambena utvrda za lokalno kršćansko stanovništvo. Na zidovima su naknadno pronađene i puškarnice.
Crkva, u čije je temelje ugrađeno više stećaka, prvi se put spominje 1562. godine, a obnovljena je 1705. godine, kada je posvećena sv. Luki evanđelistu. Današnji oblik dobila je nakon obnova 1705. i 1772. godine, uz kasnije zahvate u 20. stoljeću, 1992. i 2005. godine.
Iznad vrata nalazi se šesterokraka rozeta, a nad pročeljem zvonik na preslicu s dva zvona. Crkva je presvođena, a bila je pokrivena kamenim pločama, kako je to zapisao župnik fra Ivan Tonković 1891. godine. Imala je tri oltara: sv. Luke (na fotografiji), Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Ante.
Tu su naši svećenici svojom brižljivošću uzgajali puk u bogoljupstvu, brinući se za njegov duhovni život. Uz tu župu vezani su i svi najbitniji događaji u životu svake obitelji, što su ih ustrajno bilježili naši svećenici.
U nastavku donosimo dio pjesme „Sv. Luka”, koju je spjevao prof. Josip Vergilije Perić.
Sv. Luka
Kamenmoste dobro te poznajem,
I kod tebe svetog Luke crkvu,
Pred kojom se opružilo polje,
Krasno polje, malo mu je para!
Odasvud ga zakrilila brda,
Ovijena kitnim vinogradim,
A prekrita svakovrstnom biljkom.
Vrlika ga rukavima grli,
Okićenim vrbam i jablanim,
Navezenim žukom i rakitom,
I zvijeni što u zagrljaju
u ponorim proždoritim ginu.
Oko crkve skapila se gora.
Po njoj ptice cvrkutaju glasno,
Mrtvim slade opočinak vječni
Na pogled joj Imotski se koči,
ko djevojče u odori bieloj......
Zadar, na Malu Gospu 1903.
