O susretu imotskih biskupa fra Šimuna Milinovića i fra Paškala Vujčića iz knjige "Plamen iz kamena"
U današnjoj emisiji Škrinja nastavljamo s knjigom našeg fra Vjeke Vrčića, Plamen iz kamena. Poslušajmo priču o susretu imotskih biskupa fra Šimuna Milinovića i fra Paškala Vujčića.
Cijelu emisiju možete poslušati u poveznici ispod:
Šimun Milinović Šimun Milinović (Opanci kraj Lovreća, 24. veljače 1835. – Bar, 24. ožujka 1910.) je bio hrvatski svećenik i franjevac.
Rodio se u selu Lovreću u Hrvatskoj, onda u austro-ugarskoj pokrajini Dalmaciji.
Zaređen je za svećenika 11. travnja 1859. 1862. je otišao na studij u Beč, gdje je studirao povijest, zemljopis i slavistiku.
Poslije studija se vratio u Sinj 1865., gdje je predavao u gimnaziji.
Godine 1886. ga je papa Lav XIII. imenovao za barskog nadbiskupa. 1902. je dobio potvrdu naslova primasa Srbije. Na nadbiskupskom je mjestu ostao do svoje smrti 1910.
Paškal Vujičić (Glavina, 1826. – Imotski, 18. ožujka 1888.) bio je hrvatski katolički prelat, biskup i posljednji apostolski vikar u Bosni.
Rođen je 1826. godine u selu Glavini kraj Imotskog.[1] Imao je strica svećenika, župnika u Retkovcima u Slavoniji, koji ga je kao dječaka uzeo k sebi te školovao. Gimnaziju je završio u Vinkovcima.[2] U novicijat franjevačke provincije Bosne Srebrene je stupio u Fojnici 1841. godine.[1] Nakon toga je poslan u Mađarsku na studij filozofije te u Veneciju na studij teologije.[2] Tamo je postigao naslov lector generalis.[1] Zatim je predavao na generalnom franjevačkom učilištu u Veneciji te je prešao u venecijansku franjevačku provinciju. Godine 1858. imenovan je pulatskim biskupom u Albaniji.[1] Za biskupa ga je zaredio Angelo Ramazzotti u Veneciji, 25. srpnja 1858. godine.[3]
Godine 1860. imenovan je apostolskim vikarom za misijsko područje središnje Afrike sa sjedištem u Aleksandriji.[1]
Tada je na izgradnji Sueskoga kanala sudjelovalo oko 3.000 radnika iz Dalmacije. Vujčić im je za tu prigodu doveo bosanskog franjevca Iliju Tvrtkovića-Škorića, koji se smatra prvim misionarom među hrvatskim radnicima na privremenom radu u inozemstvu.[1] Sam je Vučić blagoslovio radove na tom kanalu.[2]
Nakon što ga je Sveta Stolica imenovala za apostolskoga vikara u Bosni Vujčić se najprije na ponuđenoj službi zahvalio, ali je ipak 1866. godine prihvatio službu. Godine 1872. zatražio je ponovno primanje u provinciju Bosne Srebrene što je i učinjeno.[1] Sudjelovao je na Prvom vatikanskom saboru.[3]
Zbog suradnje s autougarskim vlastima muslimani su mu zapalili rezidenciju u Brestovskom. Nakon što se privremeno smjestio u Fojnicu i Sutjesku, preselio se u Sarajevo. Tamo mu je kuća izgorila te se nastanio zajedno sa župnikom u muslimansku kuću pod najmom. Zatim je preselio u drveni čardak na Barama kod Sarajeva i tu je ostao do kraja službe. Zatim se nastanio u samostanu u Livnu. Preselio se pred kraj života, 1886. godine, u samostan u Imotskom gdje je umro 18. ožujka 1888. godine.[1]
Za vrijeme nejgove službe u Bosni podignuto je 40 crkava, otvoreno 20 novih škola te osnovane 22 župe. Nakon smrti je ostavio 32.700 forinti za izgradnju sjemeništa u Visokom te 90.000 forinti za gradnju katedrale u Sarajevu.[1]
IZVOR: Wikipedija
