Svitnjaci, "bitke" Bazarana i Jezerana i kupanje u Modrom jezeru: Priče koje bude uspomene na stari Imotski
U novom izdanju emisije Kultura bez granica s Facebook stranice Jagul Wine Cellar, ponovno donosimo dvije zanimljive priče popraćene vrijednim starim fotografijama koje čuvaju uspomene na nekadašnji život u Imotskom.
Prisjećamo se nekadašnjeg običaja paljenja svitnjaka uoči blagdana svetog Ivana, kada su Jezerani i Bazarani gradili velike krijesove i kroz dječje nadmetanje čuvali dugogodišnju tradiciju grada kroz zapis Petra Nikolića iz 2023. - „Život dida Petra“.
Donosimo i priču o stoljetnoj tradiciji kupanja u Modrom jezeru, uz rijetku fotografiju snimljenu 1929. godine te zapis dr. Veljka Vukovića koji svjedoči kako je Modro jezero nekada bilo omiljeno mjesto druženja, prvih ljubavi i ljetnih okupljanja brojnih generacija Imoćana.
Ne propustite poslušati novo izdanje emisije Kultura bez granica, posvećene bogatoj kulturnoj baštini i uspomenama na stari Imotski:
Uspomena na djetinjstvo i Ivanjske običaje
Na jezeru, u blizini moje kuće, jedan se predio zove Kulica. Za mene je to mjesto povezano s jednom od najljepših uspomena iz djetinjstva, kada sam i sam bio mali „borac na frontu“ u čast svetog Ivana.
U Imotskom se 23. lipnja, uoči blagdana svetog Ivana Krstitelja, tradicionalno palio Svitnjak. No, da budem pošten, to nije bila samo ekskluziva nas Jezerana. Svitnjak su palili i stanovnici drugog dijela grada – Bazarani.
Rivalstvo između Jezerana i Bazarana nije se ogledalo samo u tome čiji će Svitnjak biti veći. Vodile su se i prave „teritorijalne bitke“ kamenicama. Crta razdvajanja prolazila je od Dinkove pećine, koju su držali Bazarani, preko štale mesara Dinka Nikolića i Rakine ograde, sve do Kulice, koju su branili Jezerani.
U gradu je granica prolazila ulicom od crkve sv. Frane prema kući Tone Tadića i kinu Sloboda, zatim skalinama pokraj gradske kavane, koju je tada držao Boško Ćosić, pa sve do Šentade i kuće Zen.
Na taj dan, ako bi se kao dječak zatekao na „neprijateljskom teritoriju“, postajao si ratni zarobljenik i snosio sve posljedice koje su takvu „statusu“ pripadale.
Naš stožer bio je u kući Mije i Milke Kusić. Glavni zapovjednik bio je Dinko Kusić, a njegov zamjenik brat Mima. Na prvoj liniji obrane nalazili su se braća Mele, pekar, i njegov brat Sika, dok smo mi mlađi – Petar Nikolić, Miro Meter, Ante Pavić, Ivan Olujić te Ivica i Tonći Borić – bili raspoređeni u pozadinu i sanitet.
Naš je zadatak bio nekoliko dana prije Ivanjdana po okolici skupljati kamenje pogodno za bacanje, razvrstavati ga i donositi na bojišnicu. Ivica Borić, zvani Prčola, bio je zadužen za sanitet. Trebao je iz kuće pribaviti zavoje, a kao „dezinfekcijsko sredstvo“ koristila se osušena i usitnjena kravlja balega, koja se stavljala na rane ako bi netko pao ili zadobio udarac kamenom.
Drugi važan posao bio je skupljanje drva od kuće do kuće. Drva su se skladištila u baraci Mije Kusića, a dan prije svetog Ivana prenosila su se na Kulicu, gdje se gradio Svitnjak.
Stariji su pripremali smjesu luga, piljevine i iskorištenog ulja iz automobilskih mjenjača. Od te smjese izrađivali su ćuljke, koji su se postavljali uz kamenje i navečer palili poput baklji.
Svitnjak se počinjao graditi u poslijepodnevnim satima, uz stalno osiguranje bojišnice kako Bazarani ne bi prodrli i srušili ga. Obično su se gradila dva svitnjaka, visoka oko tri metra.
Borbeni moral podizao se pjesmom:
Na dvajestčetri ovoga miseca,
Jezerani štuju velkog sveca.
Velkog sveca, svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana.
Bazarani, jeb...i drobari,
Jezerani slavni kapetani.
Na Jezeru i sira i mlika,
na Bazani pura im je dika.
O Jezero, naša lipa diko,
tebe slavi malo i veliko,
a najviše jezeranska dica,
pomogla im Marija Divica.
U sumrak bi se zapalili Svitnjak i ćuljci. Okupljali bi se svi Jezerani, i stari i mladi, uživajući u prizoru Kulice obasjane plamenom.
Kad bi ostao samo žar i pepeo, granama bi se udaralo po zgarištu pa bi stotine užarenih iskri poletjele prema nebu. Tada bi se, uz smijeh i šalu, prozivali oni koji nisu dali drva za Svitnjak riječima:
„Koliko iskara gorilo, toliko ga đavala odnilo!“
Nakon toga izgovorilo bi se i ime onoga na koga se dosjetka odnosila.
A već sutradan, na blagdan svetog Ivana, i Jezerani i Bazarani zajedno su sudjelovali na svetoj misi.
Petar Nikolić (2023.), „Život dida Petra“
Kupanje u Modrom jezeru – stoljetna tradicija Imoćana
Na fotografiji snimljenoj u Modrom jezeru 1. srpnja 1929. godine, kako je zapisano na njezinoj poleđini, zabilježen je trenutak iz vremena kada je kupanje u „gradskom“ jezeru već bilo omiljena ljetna tradicija Imoćana.
Na fotografiji se nalaze (s lijeva na desno): u prvom redu N. N., Paško Anić, Mili Šanjić i Ante Marednić; u drugom redu Mate Furlan, Lujo Lončar, Antonjeta i Delka Monti, Pero Trišić i Nino Ferrari; dok su u posljednjem redu N. N., Bepica i Zore Nikolić.
Kupanje u bistroj vodi Modrog jezera ima tradiciju dugu više od stotinu godina. Osim što je bilo omiljeno mjesto za osvježenje tijekom ljetnih mjeseci, jezero je bilo i nezaobilazno okupljalište mladih Imoćana.
O tome svjedoči i zapis dr. Veljka Vukovića u tekstu „Sjećanja na Modro jezero“, objavljenom 1989. godine u listu Imotska krajina.
„Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća glavno šetalište zaljubljenih parova. (...) Po onda još očuvanim putovima bio je pravi užitak spustiti se sve do vode. Poslije Drugog svjetskog rata tim se putovima još više hodalo, ali sada ponajviše zbog kupanja. Gotovo cijela imotska mladež tijekom ljeta silazila je do jezera, često i izvan uređenih staza, kako bi uživala u njegovoj bistroj vodi.“
(Dr. Veljko Vuković, „Sjećanja na Modro jezero“, Imotska krajina, br. 439, 1989.)
Ova fotografija i zapis dragocjeno su svjedočanstvo vremena kada je Modro jezero bilo mnogo više od prirodnog fenomena – bilo je mjesto susreta, druženja, prvih ljubavi i bezbrižnih ljetnih dana generacija Imoćana.
