Veliki projekt u Župi Biokovskoj: Branko Roglić otvara umjetničku galeriju nacionalnog značaja

"U poslu sam postigao mnogo, no značajnije je ono što ću napraviti za domovinu", poručio je Branko Roglić, jedan od najpoznatijih hrvatskih poduzetnika, s kojim je razgovarao Goran Galić, a tekst je objavljen u zadnjem broju lista Vijenac. Povod razgovoru dovršetak je radova na umjetničkoj galeriji koju je izgradio u Župi Biokovskoj, odakle potječe obitelj Roglić, a koja će predstaviti oko 500 umjetnina iz njegove bogate kolekcije. Galerija će imati nacionalni značaj, a na kustoskoj koncepciji radi Igor Zidić.

Pri kraju su radovi na umjetničkoj galeriji na vašem imanju u Župi Biokovskoj. Što će galerija obuhvatiti?

Galeriju sam odlučio izgraditi u Župi Biokovskoj, iako su se mnogi čudili zašto to nisam učinio u Splitu, Makarskoj ili nekom većem gradu. Župa je mjesto odakle potječe obitelj Roglić. Jedanaest generacija moje obitelji vezano je uz to selo. Iako su se kasnije preselili u Split, naši su korijeni ondje.

Odlučio sam da se ispred stare obiteljske kuće, stare oko 200 godina, izgradi galerija kao simbol razvoja obitelji, ali i Imotske krajine, kojoj i Župa pripada. To malo selo, koje je prije Drugog svjetskog rata imalo oko tisuću stanovnika, danas ima svega tridesetak. Unatoč tome, dalo je dva akademika – Josipa Roglića, najvećeg hrvatskog geografa, i Vladu Luetića, kirurga. Iz sela potječe i 48 svećenika, među kojima su četvorica iz moje obitelji, te oko 80 visokoobrazovanih ljudi. To su razlozi zbog kojih sam odlučio galeriju smjestiti upravo ondje, uz kuću koja predstavlja temelj naše obitelji.

Koje je povijesno značenje te kuće i što planirate s očuvanom građom?

U toj je kući nekada bila biblioteka s oko 2500 knjiga, uglavnom sakralnih. Tijekom Drugog svjetskog rata partizani su ondje smjestili svoj štab, a većina je knjiga spaljena ili uništena. Uspio sam spasiti stotinjak knjiga, među kojima su bile i inkunabule. Te knjige planiram pohraniti u staroj obiteljskoj kući. Smatrao sam da upravo na tom mjestu treba nastati galerija – ne samo za obitelj ili Župu, nego za cijelu Imotsku krajinu, koja je dala velike ljude poput Vlade Gotovca i Tina Ujevića. Taj kraj zaslužuje takav prostor.

Na kući je spomen-ploča Vladi Gotovcu. Gotovac je jedno vrijeme tu živio?

Da, Vlado Gotovac je dvije-tri godine živio u toj kući jer mu je otac bio žandar u Župi. Moji su tada već bili preselili u Split pa je kuća bila prazna. Moj djed i njegov otac bili su povezani politički, pa je kuća iznajmljena. Na kući sam postavio spomen-ploče osobama koje su ondje živjele ili djelovale, među njima i Gotovcu, zatim svome stricu koji je poginuo prije mog rođenja te don Nikoli Rogliću, autoru jednog od prvih molitvenika na hrvatskom jeziku, bratu moga šukundjeda.

Ispred naše stare kuće nalazi se i crkva Gospe Lurdske. Dovršena je 1904. Međutim, 1948, u vrijeme kada je u toj kući bio partizanski štab, crkvica je srušena. Obnovio sam je 1993, a blagoslovio ju je tadašnji splitsko-makarski nadbiskup Jurić. Od tada svake godine slavimo blagdan Gospe Lurdske i Stepinčevo. Već dvadesetak godina redovito se održavaju mise tim povodom – na Stepinčevo 10. veljače i na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače. Prve subote u tjednu u kojem padaju ti datumi dolazi svećenik i služi svetu misu za oba blagdana – za Gospu Lurdsku i našeg blaženika Stepinca.

Pokazali ste mi fotografije galerije u izgradnji. Koliko će biti velika i koji je arhitekt na njoj radio? 

Riječ je o mladom arhitektu Roku Marušiću koji radi u Zagrebu, a podrijetlom je iz Omiša. Galerija ima oko 930 kvadrata raspoređenih na tri etaže. Dvije su etaže ukopane ispod razine ceste jer nisam želio da u selu nikne objekt koji bi izgledao poput trokatnice ili „nebodera“. To bi previše odudaralo od ostalih kuća. Zato smo dva kata smjestili pod zemlju, a iznad razine ceste nalazi se samo jedna etaža. Na toj nadzemnoj etaži bit će uredi, sanitarni čvorovi i zajednički prostori, dok se glavni izložbeni prostor nalazi ispod. Najniža, podzemna etaža služit će kao depo za pohranu umjetnina.

Pretpostavljam da će temelj stalnog postava činiti vaša bogata zbirka. Tko je autor kustoske koncepcije postava?

Igor Zidić, najveći hrvatski likovni kritičar. Za ovakav projekt želio sam angažirati najbolje ljude, a i dugogodišnji smo prijatelji. Sad ću vam kazati gdje je naša najveća veza. Kad je Italija okupirala Split, mnogi su ostali raditi u Splitu za Italiju, ali su morali potpisati lojalnost talijanskom kralju. Oni koji su se osjećali Hrvatima nisu htjeli ostati. Tri obitelji koje dobro poznajem, i mnoge druge, tada su napustile Split – među njima i obitelj Igora Zidića koja je otišla u Zagreb, dok su moji otišli u Makarsku. Slična je sudbina zadesila i neke druge obitelji. Upravo ta povijesna povezanost dodatno nas je zbližila.

Dakle, galerija će imati stručnu, kustoski oblikovanu vrijednost na nacionalnoj razini. Moja zbira trenutno obuhvaća oko tisuću umjetnina, a u galeriji će biti izloženo 300 do 350 slika i 120 do 150 skulptura. Nisam imao namjeru raditi nešto što bi bilo samo lokalnoga karaktera. Vjerujem da ovaj projekt, i po svom fundusu i po energiji koja ga prati, zaslužuje mjesto na nacionalnoj razini. Ujedno, galerija će imati važnost i za šire područje – od Imotskog, Zagvozda i Vrgorca do Makarske, Baške Vode i Brela. To je prostor kojem gravitira između 50 i 70 tisuća ljudi, uključujući i brojne škole iz tih krajeva.

Sjećate li se kada ste kupili svoju prvu sliku i tko je bio autor?

Naravno. Antun Gojak, slikar makarskog podrijetla i prvi rođak moje majke, zapravo je „krivac“ što sam postao kolekcionar. Kao dijete vodio me u svoj atelje, koji se nalazio u kući u kojoj je radio, i često sam tamo boravio. Znao je izuzetno zanimljivo govoriti o velikim slikarima – bio je posebno opčinjen Velázquezom, kojega je smatrao najvećim, ali je cijenio i druge. Od domaćih autora najviše je poštovao Babića i Tartagliu, koji su mu bili profesori na Akademiji, gdje je i diplomirao u Tartaglinoj klasi.

Tako je zapravo počela moja ljubav prema umjetnosti. Prvu sliku dobio sam upravo od njega. Ženio sam se i on meni kaže Ćićo, tako su me zvali prijatelji, dođi pa ću ti ja pokloniti jednu sliku kao poklon za ženidbu. Onda sam ja došao tamo i on je imao dvadesetak slika u ateljeu. Ja sam rekao barba Ante, ja bih uzeo ovu. A on će meni, ma vidi ti njega. Najbolju sliku je izabrao. Ne mogu ti ovo pokloniti, nego ćeš mi morati pola platiti. I tako sam došao do svoje prve slike.

Mecena ste suvremene hrvatske umjetnosti. Koje ste umjetnike podržali i zašto baš njih?

Počeo sam s Kuzmom Kovačićem, kojega izuzetno poštujem i danas. U njemu sam vrlo rano prepoznao velikog kipara i pratio sam njegov rad sve dok nije dosegnuo razinu na kojoj mu više nije trebala podrška. Njegova djela, poput skulptura pape i Tuđmana, po mom su mišljenju među najboljima, osobito Tuđman u Škabrnji koji nosi snažnu emociju vremena u kojem je nastao. Nakon toga podržavali smo i druge umjetnike, poput Dragičevića u Makarskoj, zatim Harija Ivančića iz Buzeta, kao i Goranu Težak iz Pule. Tu su i Anabel Zanze i drugi. Među novijim imenima izdvojio bih Dubravku Lošić.

Sustavno pratimo mlade umjetnike kroz projekt Orbico Supports Art. One koji se istaknu nastojimo dodatno podržati kroz radionice, izložbe i otkupe radova. Organizirali smo izložbe i u inozemstvu, u Bugarskoj, Poljskoj i Sloveniji, gdje smo također pomagali mladim autorima.

Odlučio sam da se ispred stare obiteljske kuće u Župi Biokovskoj izgradi galerija kao simbol razvoja obitelji Roglić, ali i Imotske krajine, kojoj i Župa pripada. Galerija će imati vrijednost na nacionalnoj razini, na čemu radi Igor Zidić / Moja zbirka trenutno obuhvaća oko 1000 umjetnina, a u galeriji će bitiizloženo oko 350 slika i 150 skulptura

Što obuhvaća projekt Orbico Suporrts Art?

Moja ideja je da u zemljama u kojima ostvarujemo profit podržavamo mlade slikare i kipare. Počeli smo s Bugarskom prije tri godine. Tada se javilo oko 200 slikara s 300 radova. Nakon selekcije odabrali smo 30–40 radova, dodijelili prvu, drugu i treću nagradu, a otkupili smo i četiri dodatna rada. Tako smo postali svojevrsna veza između Hrvatske i umjetnosti u tim zemljama.

Nakon toga smo organizirali izložbu u Poljskoj. Tamo se javilo 300 umjetnika sa 600 radova. Selektirali smo pedesetak najboljih, dodijelili prvu, drugu i treću nagradu te otkupili pola izložbe. Poljska umjetnost je fenomenalna – kad vidite njihove izložbe, posebno sakralnu umjetnost, može se usporediti s Talijanima. Poljaci su velika nacija i izuzetno zaljubljeni u umjetnost. Šećući parkovima u Varšavi, često možete vidjeti skupine slikara kako slikaju vedute i pejzaže – to pokazuje koliko umjetnost zaista živi u njihovoj kulturi.

Kako biste usporedili hrvatsku kulturu i suvremene hrvatske slikare s drugim, mnogoljudnijim nacijama. Proputovali ste svijet – kako naša kultura, naše graditeljstvo, baština i umjetnost po vama stoje u odnosu na druge zemlje?

Mi smo, bez sumnje, europska kultura par excellence. Naši slikari mogu izlagati u Louvreu – ne svi, ali sigurno petnaest hrvatskih slikara može ući u svaku europsku galeriju. To je nešto u što sam potpuno siguran. Naša povijest i povijest umjetnosti čvrsto nas veže za Europu i europsku kulturu. Ako smijem dodati, država, grad i drugi vlasnici često ne vode dovoljno računa o svim aspektima kulture koliko bi trebali. Imamo puno zapuštenih spomenika. Primjerice, u Splitu se trenutno događa nešto što je potpuno nerazumno. Žele srušiti najljepši stadion u Hrvatskoj – Poljud. To je umjetnički savršeno izvedeno, prekrasno, a sada ga žele uništiti i na tom mjestu izgraditi novi stadion. Navodno je razlog potreba za VIP dvoranama, ali to je katastrofa. Srušiti nešto prelijepo i napraviti nešto ružno – to je jednostavno ludost. Meni je domovina na prvom mjestu. Ne možemo bacati novce. Primjerice, u Slavoniji smo mogli spriječiti iseljavanje da smo ranije napravili sustave navodnjavanja. Umjesto toga, za petnaest dana prvenstva izgradili smo pet rukometnih dvorana – to je ogroman pothvat, ali nije riješilo ključni problem. Da smo postupili drugačije, nitko ne bi selio, a zemlja bi imala hrane za Hrvatsku i Europu.

Jesu li u Hrvatskoj pitanja filantropije i zakladništva po vama pravno dobro riješeni ili ima prostora za napredak? Mnogi filantropi zalažu se za ukidanje poreza na donacije. Što vi o tome mislite?

Mislim da filantropija nije tretirana kako bi trebala biti. Na sve donacije koje se žele dati fizičkoj osobi mora se platiti porez. To je problem. Zamislite – želiš dati nešto nekoj osobi koja je u potrebi, ali opet moraš platiti državi. Kad se donacije daju institucijama ili udrugama, situacija je bolja – porez se tada ne naplaćuje. No problem nije samo u porezu. Filantropija, općenito, u Hrvatskoj nije dovoljno promovirana. To se odnosi i na zakladništvo – ono ne dobiva potporu kakvu zaslužuje. Primjerice, pokušali smo otvoriti zakladu, ali se ispostavilo da država u nekom trenutku može preuzeti vlasništvo nad imovinom zaklade. To je potpuno nelogično. Kada jednom osnuješ zakladu, više iz nje ne možeš izaći – ona postaje „narodna“, a ti gubiš kontrolu. Meni to zvuči kao socijalizam.

Prije dvije godine pokrenuli ste i izdavačku kuću Tragovi prošlosti. U Matici hrvatskoj u ožujku je predstavljen zbornik o ljudskim gubicima u Hrvatskoj koji ste objavili s Hrvatskim institutom za povijest. Koja je misija izdavačke kuće Tragovi prošlosti?

Prije nekoliko godina pokrenuli smo platformu Snovi.eu. U suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža angažirali smo pedesetak mladih povjesničara koji su svoje znanje i uže specijalizacije približili jezikom razumljivim široj publici u različitim formatima. I nakon raspada bivše države naša je historiografija dugo bila opterećena komunističkim naslijeđem. Moja je želja da istinu o novijoj hrvatskoj povijesti napišu stručni ljudi neopterećeni narativima prošlosti. Paralelno smo shvatili da nam treba izdavačka kuća koja će objaviti ono što naši povjesničari otkriju i napišu. Tako je nastala izdavačka kuća Tragovi prošlosti, koja služi da istine o hrvatskoj povijesti budu dostupne i tiskane. Smatramo da je važno da se ta djela objave i predstave javnosti.

Koje su knjige dosad objavljene?

Među najvažnijim izdanjima je knjiga Slovenca Andreja Rahtena o atentatu u Sarajevu. Cilj nam je bio pokazati da je atentat bio organiziran od strane srpske vlade, što je sada potpuno jasno – Srbija je financirala atentatore i organizirala cijeli događaj. Motiv je bio taj što je Franjo Ferdinand planirao federaciju Austro-Ugarske u kojoj bi Hrvatska bila federalna jedinica, što bi ugrozilo ideju Velike Srbije. Sukobi na ovim prostorima u velikoj mjeri potječu upravo iz te težnje. Objavili smo i Sjećanja Zdenka Radelića te knjigu Ivana Supeka o njegovu ocu Ivanu Supeku. Smatramo da je Supek izuzetno podcijenjen – bio je jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika, antifašist i značajan socijaldemokrat. Vodio je školstvo u ZAVNOH-u i najbolje je opisao antifašistički pokret u Hrvatskoj. Njegova knjiga je zanimljiva jer je sin Ivan Supek istraživao o svom ocu i naišao na rukopis o antifašizmu u Hrvatskoj. Knjiga je objavljena u vrlo kratkom roku. Nakon toga smo preveli Rahtena na njemački jezik i promovirali knjigu u Beču i u Münchenu. Zadnje izdanje je zbornik o ljudskim gubicima u 20. stoljeću koji ste spomenuli, a uskoro planiramo i engleski prijevod Radelićeve knjige Hrvatska u Jugoslaviji.

Projekt Snovi.eu koji ste pokrenuli okupio je uistinu relevantne mlade povjesničare. Što projekt  sve obuhvaća?

Projekt Snovi.eu – sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrednovanje, identitet – obuhvaća članke koje šalju naši povjesničari, zajedno s dodatnim materijalima, a sve je objavljeno na mrežnoj stranici snovi.eu. Također snimamo videozapise u kojima mladi povjesničari jednostavnim jezikom, širokoj publici objašnjavaju ono što su najstručnije proučavali. Prije godinu dana pokrenuli smo i podcast u kojemu u dinamičnoj formi povjesničari komentiraju zbivanja dvadesetog stoljeća. Ove godine radimo i na seriji dokumentarnih filmova koji će se baviti istom tematikom. Sve ono što sam ranije spomenuo odnosi se na dvadeseto stoljeće i povijest tog razdoblja, uključujući i kontroverzne knjige koje su pisane ne u interesu Hrvatske, nego u interesu Velike Srbije. Naša je misija pružiti provjerene informacije i omogućiti mladim povjesničarima da sami ocijene i interpretiraju te događaje.

Možemo reći da ste i osobno bili sudionik novije hrvatske povijesti 20. stoljeća, osobito 1971. godine?

Da, bio sam izravno uključen. Kada su Savka i Tripalo pokrenuli hrvatsko proljeće, mi mladi potpuno smo se identificirali s tom politikom – to je bila prva jasna naznaka hrvatske samostalnosti. Željeli smo promjene, ali nismo znali kako ih ostvariti, pa smo zaključili da se partija može mijenjati samo iznutra. Zato smo mnogi od nas ušli u Partiju.

Ja sam kao mladi komercijalni direktor u firmi bio među prvih deset koji su se uključili. No nakon dva mjeseca, 12. prosinca, Tito je sazvao partijski sastanak u Karađorđevu, smijenio Savku i Tripala i počeli su izbacivati sve koji su podržavali hrvatsko proljeće. Bio sam izbačen iz Partije, ali i s posla. Tada smo s tadašnjeg gledišta bili proglašeni državnim neprijateljima. Iako je sve završilo neslavno, ipak je ostavilo traga. U Ustavu iz 1974, tri ili četiri godine kasnije, uvedeno je da su republike samostalne države, i upravo na temelju tog ustava Hrvatska je kasnije izglasala svoju samostalnost i odvojila se.

Matica hrvatska u tom je razdoblju odigrala veliku ulogu.

Da, kad su me izbacivali iz Partije, razlog je bio upravo što sam bio član Matice hrvatske. To je bio jedan od ključnih razloga. Drugi je bio što sam dao donaciju za izgradnju ceste Zagreb–Split. Nakon izbacivanja za tu sam donaciju dobio i zahvalnicu.

Vi ste već 40–50 godina u poslovnom svijetu. Koja je, zapravo, najveća promjena u poslovnom okruženju danas u odnosu na sve ove godine?

Tehnologija. Tehnologije se brzo razvijaju i svi ih moramo pratiti. Sad nam je u život ušla umjetna inteligencija. Ako pogledamo kroz povijest, parni stroj je donio ogromne promjene, zatim dizel i benzinski motori, a danas je tu umjetna inteligencija. Tu je i internet, koji je također promijenio sve, ali umjetna inteligencija tek počinje pokazivati svoj utjecaj. Što će konkretno donijeti svijetu, još uvijek ne znamo, ali sigurno će biti ogromno.

Nedavno sam, primjerice, vozio auto, a suputnik me slušao na internetu dok sam pričao o tome kako poznajem Warrena Buffeta i kako sugeriram određene štednje. To se čak i reklamira, ali ja s tim nemam nikakve veze. Umjetna inteligencija već sada stvara nevjerojatne situacije.

Koliko zemalja danas pokriva Orbico i koliko zaposlenika imate?

Radimo u 23 zemlje, zapošljavamo 10.500 ljudi, a prošlogodišnji promet bio otprilike 5 milijardi eura. Kroz akviziciju brenda Champion sada poslujemo u 55 zemalja.

Koja je tajna uspjeha, dobra organizacija?

Ne znam koja je tajna uspjeha. Teško mi je to reći – ali nema tajne. Evo kako ja to vidim: uspjeh Orbica došao je u razdoblju kada se rušio komunizam. Imao sam sreću što sam prije rata radio za njemačku firmu Varta, pa sam u vrijeme tranzicije iz socijalizma u kapitalizam već bio menadžer i radio s najboljim njemačkim menadžerima. Znao sam što treba raditi i prvi sam predosjetio da će komunizam propasti. Već 1987, tri godine prije rata, osnovao sam firmu u Švicarskoj – korijeni Orbica su u Glarusu. Kada je počela tranzicija u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, znanje koje sam stekao omogućilo mi je da vodim poslove bez konkurencije. Osim toga, ključ svega bila je američka firma Procter&Gamble koja je ulazila u Europu, a ja sam postao njihov distributer od samoga početka. Shvatio sam što znači imati takvog partnera i uvijek sam nastojao biti korektan i pratiti njihov razvoj. No ono što sam naglasio  i u svojoj autobiografiji objavljenoj 2020. – ističem nisam imao posla sprivatizacijom.

Kakvi su vam planovi za budućnost u pogledu ulaganja u kulturu, umjetnost i baštinu?

Ništa se neće promijeniti. Nastavit ćemo pomagati mladim umjetnicima. Nastojat ću podržavati i izdavanje knjiga i razvijati platformu Snovi.eu. Ovo što sam napravio u poslu, to je značajno, ali ono što mislim napraviti za domovinu – to je značajnije.