KULTURA BEZ GRANICA Nino Ferrari, stara ljekarna, tajne crkvice Gospe od Karmela na imotskom groblju i kupanje u Modrom jezeru 1967.
Novo izdanje emisije Kultura bez granica donosi tri zanimljive foto-priče s Facebook stranice Jagul Wine Cellar, koje na poseban način oživljavaju povijest Imotskog kroz ljude, mjesta i uspomene.
Prva priča posvećena je slavnom imotskom ljekarniku mr. ph. Stjepanu Nini Ferrariju (1908. – 1993.), koji je preminuo 12. srpnja 1993. godine.
Druga priča vodi slušatelje do crkvice Gospe od Karmela na groblju Gospe od Anđela. Malo je poznato da je njezinu izgradnju, zajedno s uređenjem novog groblja za imotsku župu, započeo gvardijan fra Ante Perić 1859. godine.
Treća fotografija vraća nas u 1967. godinu, kada je zabilježen bezbrižan trenutak klape imotskih momaka neposredno prije odlaska na kupanje u Modro jezero. Fotografija je podsjetnik na neka druga vremena, mladost, prijateljstvo i ljetne dane koji su ostali sačuvani u kolektivnom sjećanju Imoćana.
Sve ove priče potvrđuju da stare fotografije nisu samo uspomena na prošlost, već vrijedni dokumenti koji čuvaju identitet grada i njegovih ljudi. Upravo zato novo izdanje emisije Kultura bez granica donosi priče koje bude emocije i vraćaju u neka ljepša vremena, a možete je poslušati u poveznici ispod:
Slavni imotski ljekarnik mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908. – 1993.) umro je na današnji dan prije 33 godine, 12. srpnja 1993. godine.
Nino je bio sin ljekarnika Pasquala Paška Ferrarija (1867.), doseljenika s Paga, podrijetlom iz Italije, i Imoćanke Klotilde Ligutić (1881. – 1964.), kćeri Nikole. Uz Nina imali su i kćer Rosinu (1906.), udanu za Slavu Raku (1897.).
Paško Ferrari otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci, a potom ju je preselio u prizemlje kuće Jerković. Između dva svjetska rata sagradio je kamenu kuću na Pjaci te je u njezinu prizemlju smjestio ljekarnu koja je ondje djelovala niz godina, jer je njegov sin Nino nastavio ljekarničku tradiciju.
Nino Ferrari završio je studij farmacije u Zagrebu te se po povratku u Imotski oženio za Zlatu Franceschi (1910. – 1971.), kćer Stjepana. U braku im je rođena kći jedinica Renata – Renica Ferrari (1941. – 2017.), koja je neko vrijeme radila u ljekarni nakon što je maturirala u imotskoj Gimnaziji.
Generacije Imoćana pamte Nina kao savjesnog i mirnog čovjeka, uvijek svima na usluzi. Za djecu je bio posebno dobar jer bi im uvijek davao karamele za kašalj. Nije mogao izgovoriti glas „s“, već „š“, što je djeci bilo vrlo simpatično i često ih nasmijavalo.
Po kazivanju Anđelka Stanića, jednom su njegovi vršnjaci tijekom poslijepodneva krali trešnje u vrtu dok je Nino spavao. No, probudio se, otvorio škure i ugledao ih kako beru trešnje pa im je rekao da odmah siđu sa stabla uz riječi: „Šramite se.“ Svi su prasnuli u smijeh. Šjor Nino je mirnim glasom dodao: „Vidi še da ši pravi bandit.“ Potom je mirno zatvorio škure i nastavio spavati.
Nakon 1945. godine ljekarna obitelji Ferrari, kao i mnoge druge istaknute privatne ljekarne, nacionalizirana je te je postala dio državnog zdravstvenog sustava. Nino je u njoj nastavio raditi kao ljekarnik sve do umirovljenja.
Kako je Ninova supruga Zlata rano preminula, on i Renica bili su oslonjeni jedno na drugo te su skladno i mirno živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Nino je dugi niz godina vozio Opel Kadett, smješten u garaži kuće Radovinović Jagul, te je gotovo svakodnevno sa svojom Renicom odlazio u šetnje na različite lokacije po Imotskom polju. Najčešće su automobilom odlazili na Perinušu, gdje se nalazila kuća Renicine majke Zlate.
Obitelj Ferrari u Imotskom ugasila se smrću Renate Renice Ferrari 2017. godine, čime je nestala i muška i ženska loza ove poznate imotske obitelji.
Čuvena ljekarna Ferrari, nažalost, zauvijek je zatvorila svoja vrata. Za sada je ostao njezin jedinstveni inventar, ali pitanje je – koliko dugo?
Anamaria Marušić Tonković
Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju Gospe od Anđela mjesto je posebnog duhovnog ugođaja gdje se više od dvadeset pet godina, svake godine 16. srpnja, održava večernja sveta misa.
Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje, posvećenu Gospi Karmelskoj.
Crkvica je dugo bila u ruševnom stanju, a obnovljena je početkom 1990-ih s velikim milodarom plemenite Anke Vučemilović (1929. – 1996.), kćeri Zane, te je procvala u današnjem obliku zahvaljujući njezinu milodaru.
Crkvica, u kojoj je Rakin drveni oltar na kojem se nalazi lijepa slika Gospe Karmelske nepoznatog autora, otvara svoja vrata dva puta godišnje – na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja i na Dušni dan 2. studenoga.
Karmel je Sveta Gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini, a ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Na Gori su boravili redovnici-pustinjaci kako bi, razmišljajući u osami, dosegnuli duhovnu povezanost s Bogom.
Karmelićanski red osnovan je u 13. stoljeću u Svetoj zemlji, a potom je pred muslimanskim osvajanjima, radi vlastitog opstanka, preseljen u Europu.
Pobožnost prema Gospi Karmelskoj uz pomoć fratara ostala je prisutna i u Imotskom, a Imoćani vjerni ovoj marijanskoj tradiciji vjeruju da sudjelovanjem na misi na blagdan Gospe Karmelske mogu od Gospe izmoliti sebi Božji blagoslov, a vječni pokoj svima koji su preminuli u nadi uskrsnuća.
Anamaria Marušić Tonković
Klapa imotskih momaka pred odlazak na kupanje u Modrom jezeru 1967. godine.
U prvom redu, od vrata, sjede: Ratko Smoday, Josip Braco Zen, Goran Odović i Kvirin Smoday.
U sredini: Nikša Potkonjak.
Gornji red s lijeva: Perica Nogalo, Dominik Mili Zen, Tonći Delić i Stipe Banac Težulat.
Osim međusobne rodbinske povezanosti i ljubavi, bila su to i cjeloživotna prijateljstva, neka nažalost prerano i tragično prekinuta, ali nikad zaboravljena.
Po sjećanjima Josipa Brace Zena, taj dan u jezero se nosio pivac od 5 kg od kojeg se kuhala juha, zatim pola janjeta, vino, par štruca kruha, a mali Nikša se vratio na vidilicu po kruh ispod sača.
Na žeravi su se frigale i jezerske palačinke, a iza toga, kad se ekipa proširila pa se ogladnilo od smijeha, na žeravi su se pekli i krumpiri.
Pisma, smij do dugo u noć.
