Od prvog otkupa duhana u Imotskom, priče o odlikovanom vojniku Petru Bagi iz Prvog svjetskog rata, do fotografije mladih imotskih supružnika kod Crvenog jezera

Od prvog otkupa duhana u Imotskom, priče o odlikovanom vojniku Petru Bagi iz Prvog svjetskog rata, do fotografije mladih imotskih supružnika kod Crvenog jezera
Fotografija u obiteljskoj arhivi

U današnjem izdanju emisije Kultura bez granica donosimo tri zanimljive priče iz prošlosti Imotskog, popraćene starim fotografijama s Facebook stranice Jagul Wine Cellar. Od prvog otkupa duhana u Imotskom 1884. godine, preko priče o odlikovanom imotskom vojniku Petru Bagi iz Prvog svjetskog rata, do fotografije mladih supružnika Dinka Borića i Zlate Malić kod Crvenog jezera 1936. godine – zavirujemo u ljude, događaje i običaje koji su obilježili povijest našega kraja.

Emisiju poslušajte u poveznici ispod:

audio-thumbnail
Kultura bez granica
0:00
/754.102875

Prvi otkup duhana u Imotskom 1884. godine

Sadnja duhana u Imotskom pomalo je počela 1884. godine koje godine je bio i prvi otkup. Do izgradnje prvog skladišta Dogane 1888. godine slagalište duhana osim u kući Marče bilo je u Lekića i Miloševića kući i to bez stalaža na razne načine složen.

Nikola Niko Vučemilović (1852. – 1935.) bio je jedna od najistaknutijih figura u društvenom i gospodarskom životu Imotskog na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Oženio se za Josefinu Josipu Wanmuller (1854.), praunuku mletačkog vojnog liječnika dr. Giuseppea Wanmullera, koji je u Imotski stigao sredinom 18. stoljeća. Dr. Wanmuller izgradio je lijepu kamenu kuću nasuprot zgrade gimnazije.

Budući da je u Imotskom nestalo muških potomaka prezimena Wanmuller, Nikola je ženidbom u nasljedstvo dobio kuću i okolno zemljište. Nikola i Josefina imali su petero djece: sinove Amleta, Norberta i Jeru te kćeri Ružu i Anu. Njihovi sinovi nisu ostavili muških potomaka. Sin Norberto i supruga Danica rođ. Jeličić svoju kuću darovali su časnim sestrama. Također, iz vlastitih su sredstava financirali izgradnju špilje Gospe Lurdske unutar imotske crkve sv. Frane.

Kao obitelj koja je gajila iznimno štovanje prema svetom Nikoli, svom svecu zaštitniku, Vučemilovići su iz Italije donijeli vrijednu relikviju svetog Nikole te je darovali franjevačkoj crkvi u Imotskom, gdje se i danas čuva.

Anamaria Marušić Tonković

Prvi otkup duhana u Imotskom snimljen u kući Mirka Marče 1884. godine.U kući Marče vidimo snimku predaje duhana, a na fotografiji se mogu prepoznati i četvorica mještana. To su Marijan Milas, pok. Nikole (drugi lijevo), njegova majka Ana (Kapuralica), rod. 1840. godine, Marko Bradvica-Šilje, pok. Mate, roden 1866. godine (sjedi na zemlji) i Niko Vučemilović, pok. Filipa, rođen 1853. godine (na stolici povrh njega), koji je bio prvi poslovođa. / Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski vojnik Petar Bago – odlikovani junak Prvog svjetskog rata

Na današnji dan, prije 108 godina, 11. studenog 1918. godine završio je Prvi svjetski rat čime je okončan prvi sukob svjetskih razmjera koji je pomeo Austrougarsko, Otomansko i Rusko carstvo.

Hrvatska je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske koja se borila na strani Središnjih sila. Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je mobilizirano gotovo milijun ljudi, a među njima i brojni Imoćani. Jedan od njih bio je Petar Bago, narednik pješačke pukovnije „Grof Lacy“....

Petar Bago, Feldwebel 22. dalmatinske pješačke pukovnije „Grof Lacy“

„Petar Bago narednik pješačke pukovnije rodom iz Imotskog u Dalmaciji. U početku rata bio je pozvan pod oružje, te je krenuo u Srbiju gdje se junački borio i bio u nogu ranjen. Kad mu je rana zacijelila, pošao je na talijansko ratište, gdje je u najvećim bitkama sudjelovao, te se u desetoj ofenzivi borio dva dana i dvije noći na koti „Kuk“. Pri tome je od svoje satnije izgubio cijela tri voda zajedno sa satnikom. On je ostao boreći se sa svojim vodom dok mu pomoć nije stigla. Uzdržao je cijelu liniju svoje satnije zadavajući jade neprijatelju s ručnim granatama. Za taj junački čin odlikovan je srebrnom medaljom I. stupnja za hrabrost. Nakon malo vremena opet poče 11. ofenziva, u kojoj se Bago borio kao i prije, te je zarobio sa svojim vodom satniju Talijana i odbio više teških nasrtaja uz velike neprijateljske gubitke. Za to bijaše odlikovan srebrnom medaljom II. stupnja za hrabrost. Isti je za svoju hrabrost i točnost u službi odlikovan i brončanim medaljama dva puta te posjeduje dva vojnička križa. Sada se nalazi na Piavi i junački se bori za svoga kralja i domovinu.“

HRVATSKI ODLIKOVANI JUNACI, izdano u br. 17. „Ilustrovani list“, str. 259./1917.

Tekst pronašao i ustupio Zavičajnom muzeju Imotski Stjepan Bekavac.

Petar Bago se istaknuo i u borbama na rijeci Piavi. U drugoj Austro-Ugarskoj ofenzivi na rijeci Piavi koja se odvijala od 15. do 23. lipnja 1918. godine, austrougarske snage su pokušale probiti talijanske položaje iz Tirola prema području Sette Commune i time slomiti talijanske obrambene linije. U ofenzivi je sudjelovala u sklopu 113. brigade, 57 divizije 22. dalmatinska pješačka pukovnija.

Radi iznimnih djela hrabrosti u bitkama druge ofenzive na rijeci Piavi, Petru Bagi je dodijeljeno Zlatno odličje za hrabrost. Zlatno odličje za hrabrost i Zlatno odličje za hrabrost za časnike bilo je najprestižnije odličje koje su dobivali vojnici i dočasnici za iznimna djela iskazane hrabrosti na bojištu u vojsci Austrougarske Monarhije. Ovo odličje u Prvom svjetskom ratu dobio je 41 vojnik i dočasnik te jedan časnik pripadnik 22. Dalmatinske pješačke pukovnije „Grof Lacy“.

Branimir Leko

Na fotografiji Petar Bago nosi od odličja: Srebrnu medalju za hrabrost I. stupnja, Srebrnu medalju za hrabrost II. stupnja, dvije brončane medalje za hrabrost i dva Željezna križa za zasluge.

Dinko Borić i Zlata Malić kod Crvenog jezera 1936. godine

Dinko Borić (1906.-1990.) sin je Ivana Ljubomira Borića i Matije Pavlinović. Ivan Ljubomir se početkom 20. stoljeća nakon povratka iz Južne Amerike doselio u Imotski iz Podgore. Zanimljivo je da je Ivanova supruga Matija nećakinja don Mihovila Pavlinovića, jednog od najistaknutijih predstavnika hrvatskog narodnog preporoda i Narodne stranke u Dalmaciji.

Ivan je u Imotskom kupio kuću iznad Gradske kavane i otvorio trgovinu. Ivan i Matija imali su sinove: Miljenka (umro 1945.), Dinka i Andriju te kćer Anticu. Andrija je kao mladić 1934. poginuo u olujnom nevremenu kada je bio u posjetu svojoj rodbini u Novom Zelandu. Dinko i sestra Antica cijeli svoj život proveli su u Imotskom.

Braća Miljenko i Dinko Borić osnovali su „Autobusno poduzeće Borić-Imotski“ te su od 1930. godine imali koncesiju za linije Split-Imotski i Split-Imotski-Široki Brijeg-Mostar. Miljenko se oženio za Mariju Marić Sučić, a imali su sinove pok. Ivana i Ratka Ratu.

Dinko se oženio za Zlatu Malić, a imali su djecu: Mladena (1936.), Branka (1938.), Antu Tonća (1940.-2023.) i kćer Miljenku-Seku (1946.).

Mnogi stari Imoćani sjećaju se Zlate i Dinka kao vrsnih plesača naročito valcera, osobito, ako je glazbena podloga valcera bila melodija „Crvena suknjica“ koja se uvijek za Dinka i svirala. Ta melodija koja je počinjala riječima „Tu crvenu suknjicu najrađe nosim ja...“ i danas priziva sjećanje na Zlatu i Dinka Borić....

Podatci u tekstu: Ivan Borić

Imotski, kod Crvenog jezera 1936. godine..... Na osobnom automobilu Chevrolet stoje mladi supružnici Dinko Borić i Zlata Malić, a sa njima je Dinkova sestra Antica / Fotografija: Ivan Borić

Read more

```html ```