Od Šamatorja do Duhanske stanice: Povratak u prošlost Imotskog kroz stare fotografije
U današnjoj emisiji Kultura bez granica na Radio Imotskom donosimo dvije zanimljive priče iz prošlosti Imotskog, popraćene vrijednim starim fotografijama objavljene na Facebook stranici Jagul Wine Cellar.
Prva priča vodi nas u prošlost imotskog Šamatorja i povijest gradskih groblja, od prvog groblja oko crkve i samostana sv. Frane do nastanka Džombuše. Uz fotografiju iz 1932. godine prisjećamo se i nekadašnjih običaja te načina na koji su se Imoćani odnosili prema svojim pokojnicima.
Druga priča vraća nas u 1935. godinu, u dvorište Duhanske stanice u Imotskom, i podsjeća na vrijeme kada je otkup duhana bio jedan od najvažnijih događaja u životu ovdašnjih ljudi. Donosimo sjećanja na dolazak seljaka iz okolnih mjesta, živopisne kolone zaprega, procjenu i otkup duhana te dan kada su obitelji napokon dobivale novac za podmirivanje životnih potreba i dugovanja.
Ove dvije priče čuvaju vrijedna sjećanja na nekadašnji Imotski, njegove ljude, običaje i svakodnevni život te nas podsjećaju koliko je važno sačuvati lokalnu povijest i prenijeti je budućim generacijama.
Poslušajte današnju emisiju Kultura bez granica na Radio Imotskom:
Imotsko Šamatorje – priča o starom groblju, sjećanju i vječnoj nadi
U Župi sv. Frane groblje se prvotno nalazilo oko župne crkve. Samostanska grobnica bila je pred velikim oltarom, a danas se nalazi pred oltarom sv. Ante. Prvi je u njoj pokopan fra Ilija Roglić, župnik 1738. godine.
Prvo imotsko groblje, izgrađeno nakon oslobođenja od Turaka 1717. godine, premješteno je na područje Šamatorja prije početka gradnje crkve i samostana 1726. godine. Staro groblje bilo je obzidano kamenim zidom i imalo je dva ulaza. Oko 1720. godine ondje je zasađen čempres, vidljiv na katastru iz 1774. godine. Visoki kameni križ, koji je stajao na zapadnom dijelu groblja, srušio je potres 1922. godine.
Godinama poslije obitelji pokojnika dolazile su na Šamatorje te su na Dušni dan molile zajedno sa župnikom.
Kada se započela graditi nova crkva, odlučeno je da se groblje iz Varoši premjesti u Fratarsku ogradu, na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima, zvanima Džombe. Po njima je groblje prozvano „Džombuša”.
Novo groblje počelo se uređivati 29. kolovoza 1859. godine, a najvjerojatnije je njegova gradnja, na dvije ravnine povezane lijepim stepeništem, dovršena 1866. godine. Iste je godine sagrađena i crkvica posvećena Gospi Karmelskoj, s mrtvačnicom ispod nje.
Župnik i gvardijan u vrijeme gradnje bio je fra Ante Perić, upravitelj radova trgovac Marko Marcocchia, poslovođa Ante Vrdoljak, a crkovinar Filip Vučemilović. Željezna vrata na ulazu u groblje izradio je kovač Frane Jerković.
U Imotskom se 1879. godine pojavila kolera, pa su pokojnike pokapali ispod Džombuše, na mjestu na kojem se prije izgradnje mrtvačnice nalazila Kuzmanova kuća, poznata i kao Marišimovićina kuća, nazvana tako po Mari Kuzman.
Jedan dio usjeka bio je poznat kao Mrtva ograda, a gradnjom ceste zatrpan je ukopni dio koji danas nema nikakvo obilježje.
Dušni dan, iako prožet sjetom, u svojoj suštini nije dan beznađa. Naprotiv, on je izraz kršćanske nade koja nadilazi smrt. Dok se prisjećamo svojih dragih pokojnika, njihovih života i ljubavi koju su nam pružili, istovremeno slavimo vjeru da smrt nije kraj…
Otkup duhana u Imotskom 1935. godine: Dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio
Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju, što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi.
Već od ranog jutra zaprege iz svih okolnih mjesta, prepune duhanskog lista, kretale su se putovima u koloni prema Imotskom, u tamošnju otkupnu stanicu – Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve svoje životne potrebe i dugovanja.
Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnim trgovinama za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac je dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana. To se popularno zvalo – dug do vage.
Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 1. studenoga, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici, unaprijed bi se napravio raspored po kojem se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu.
Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom. Urod je morao osobno donijeti vlasnik na čije ime glasi dozvola za uzgoj. Tom prilikom predavao se sav duhan prema ranijoj procjeni zaduženja.
Koliko će novca dobiti seljak ovisilo je ne samo o količini već i o kvaliteti, odnosno klasi u koju će biti svrstan. Kvalitetu je određivao procjenitelj ili stimadur. On bi iz svake bale nasumce izvadio nekoliko listova i odmah odredio klasu, a time i cijenu.
Po kilogramu lista moglo se dobiti do 1,5 kruna. To je bilo više nego što je težak mogao dobiti kao nadnicu za dan kopanja, koja je iznosila 1 krunu ili otprilike 10 kg pšenice.
U doba Austrije isplata se obavljala odmah uz potpisivanje računa. Isplate su bile samo u kovanicama, nikada u papirnatom novcu.
Kućanica bi tog dana išla s mužem u Doganu. Ona je bila zadužena da novac od predaje duhana u sigurnosti donese navečer kući. Povratak kući s nestrpljenjem su očekivali svi ostali ukućani. Tada bi se cijela obitelj okupila oko prebrojavanja novca i slušanja beskrajnih priča o događajima tog dana. Teme su bile neiscrpne i još dugo su se prepričavale dogodovštine najvažnijeg dana u godini.
Od dobivenog novca odmah su se podmirivala sva dugovanja trgovcu, plaćali porezi i druge dadžbine. Kad bi se sve podmirilo, nije ostajalo puno od zarade za svakodnevni život ukućana…
Unatoč strogim zabranama i teškim uvjetima rada, Imoćani su ovo razdoblje dugo pamtili i zadržali u sjećanju kao vrijeme dobrih dana. Isplate za prodani duhan bile su točne i pravedne, što je svakako za njih bilo stimulativno, ali još više zbog osjećaja da je njihov trud bio cijenjen i pošteno nagrađen.
To se više nikada neće ponoviti, pogotovo ne za Kraljevine Jugoslavije, kada su zbog potkupljivosti službenika često bili zakidani kako na vagi, tako i po lošijim procjenama kakvoće od stvarne kvalitete njihova duhana, zbog čega su i isplate bile niže.
Naknade najčešće nisu bile na vrijeme podmirivane jer je državna blagajna uvijek bila prazna. U to vrijeme su se otkupne komisije natjecale koja će jeftinije otkupiti duhan od seljaka. To im se upisivalo u osobiti uspjeh, za što su slijedile nagrade i promaknuća…
Izvor: Snježana Tonković (2009.), Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom.
